Koncert Čole u Zenici

Došao je i taj dan - napokon sam i ja otišao u naše velebno zdanje, pompezno nazvano Gradska arena. Kud ćeš boljeg povoda od koncerta velikog koncert majstora Zdravka Čolića? Kapije su se otvorile oko pola šest a ja i H. smo se dogovorili da se nađemo oko sedam sati. Već u sedam i petnaest je na platou ispred dvorane bilo toliko ljudi da se u redu stajalo pola sata da bi prošao sve kontrole do ulaska.

Dvorana izgleda zaista impresivno ali su naši gradski oci i oni koji su zaduženi za dvoranu trebali poslati ljude iz osiguranja na nekakvu vrstu obuke u Zagreb ili Beograd jer je nezamislivo da se ovoliko čeka na sam ulaz u dvoranu. Kontrolori su napravili više zbrke nego zbunjeni narod.

Bilo mi je smiješno kada sam slušao izvještaje sa Čolinih koncerata u Zagrebu jer je bilo apostrofirano da su konzumenti njegovih koncerata žene svih starosnih doba. Vidjeli smo sinoć i jedan plastičan primjer gdje su tri generacije jedne obitelji bili zajedno na koncertu - mala komšinica od H. stara 5 godina i njene mama i baka su bile zajedno. Mislim da je najmlađa osoba na koncertu bila kćerka nogometaša Elvira Bolića a oko najstarije se ja i H. nikako ne možemo usaglasiti mada je sigurno da je imala preko 65 godina.

Obzirom da sam mislio kako mene starog posjetitelja koncertnih dešavanja nije pregazilo vrijeme odlučio sam da odemo u parter jer po meni koncert i nije koncert ako ga gledaš sjedeći. Po ko zna koji put sam precijenio broj svojih godina i već nakon pola sata tražio mjesto da spustim dupe. Oko nas su bila sama dječurlija koja je čekanje do početka sasvim lagano podnosila. Posebno mi je sladak bio nekakav mlađi par koji se počeo ljubiti oko sedam a završili su negdje oko pola dvanaest. Ja sam mislio da će se izlizati i da će od njih samo dvije guzice ostati.

Pravi profesionalac kakav i jeste Čola je počeo koncert sa samo desetak minuta kašnjenja i to pjesmom „Čija je ono zvijezda“ a ne sa onim famoznim „Dobra vam noć prijatelji“ čime je inače počinjao sve koncerte zadnjih dvadesetak godina. U jednom od prošlih postova sam pisao kako mi nije jasno da još uvijek tako dobro izgleda. Ovog puta ću reći da mi tek sad nije ništa jasno. Bili smo jako blizu stagea tako da sam ga mogao sasvim jasno vidjeti. Taj čovjek sada izgleda bolje nego kada sam ga gledao prije dvadeset godina. Energija na bini, prateći band a posebno djevojka koja je pjevala back vokale su bili savršeni ali meni opet nešto nije štimalo. Ne mogu se oteti dojmu da mu je koncert bio odrađen previše profesionalno i da nikako nije uspostavio onaj famozni „touch“ sa publikom.

Njegove vokalne sposobnosti su predobre ali komunikacija između njega i mase je grozna. Nije bilo one topline koju izvođači prenose na publiku. Na kraju tog famozno zanatski odrađenog koncerta pokušao je izvesti dva bisa na koje je raja tupo stajala i zurila u binu iščekujući daljnji slijed događanja.
Bio nam je Čola, idol mladih i starih Zeničanki, održao dobar koncert ali meni je falilo nešto. Nije bilo očekivanih emocija a ja ću mu zamjeriti do kraja života što svoju uigranu predstavu nije izbacio iz ustaljene sheme i za Zeničane otpjevao „Curu iz Zenice“.

Možete li zamisliti koncert Zabranjenog pušenja u Zenici a da ne otpjevaju „Zenica blues“? Vjerujte mi ni ja ne mogu.