Talenti

Dan prije famozne utakmice protiv Belgije u Zenici sam proveo sa Mervanom Jugić Salkić, našom najboljom teniserkom a po mnogim anketama i najboljom sportašicom BiH u ovom milenijumu. Jadala mi se kako ne može doći do karte za utakmicu a iz principa joj se ne daje 50 ili 100 eura koliko su tražili šverceri na Kamenom mostu. Obraćala se ljudima u opštini i u N.K. „Čelik“ ali su svi bili gluhi na njene molbe. Zar niko u ovom gradu nije bio spreman ponuditi mjesto u loži djevojci koja je uvijek isticala da je Zeničanka i koja je jedan od najvećih promotora našeg grada u svijetu? Naravno da nije, u loži se nađe mjesto za evidentirane kriminalce koje sva glasila u BiH prozivaju i koji su sramota za naš grad. Bio sam prisutan na jednoj utakmici kada revnosni redar na ulazu nije pustio Alojza Renića, najveće ime „Čelika“ u povijesti kluba, da uđe na stadion.

Status legende je poprimila priča iz sredine sedamdesetih godina kada su na probu u „Čelik“ došla braća Safet i Sead Sušić i koje su naši vrli stručnjaci otjerali iz kluba kao neperspektivne igrače. Ni manje ni više nego „Papeta“ legendu, čovjeka koji je proglašen za najboljeg fudbalera svih vremena u našoj malenoj državi. Poslije njega bilo je tu još fudbalera koji isto tako nisu zadovoljili istančani ukus naših trenera a kasnije su napravili karijeru igrajući po Evropskim ligama. Moj dobar prijatelj Željko Bulajić je bio na probi kod rahmetli Seje Pintola i on mu je rekao da nema dovoljno kila za nogomet da bi par mjeseci kasnije taj isti kržljavi Željko potpisao ugovor sa „Borusijom Dortmund“ gdje se i danas nalazi i za njih radi kao jedan od trenera u timu.

Krajem osamdesetih u K.K. „Čeliku“ se desila slična situacija. Zoran Savić je tražio od kluba da ga zbrine financijski i on bi ostao u klubu. Obzirom da sam tada bio u tom sportskom kolektivu znam da je tražio od kluba da mu daju caffe „Vučko“ (nasuprot tadašnje Radio Zenice) ili onaj caffe „Semafor“ kod kina „29. novembar“. Tada su to bili kafići koji su propadali ali naši „pametni“ funkcioneri nisu vidjeli računicu u tome da zadrže takav košarkaški dragulj nego su ga hladno prepustili „Jugoplastici“ koja mu je za prvi ugovor dala para kojima je mogao kupiti oba lokala istovremeno i da mu još ostane za stan i auto. Mnogi će reći da kod nas vlada nestašica novca u vrhunskom sportu ali se ne bih složio jer kod nas postoje dvostruki aršini u svemu a posebno u vrednovanju domaćih talenata. Nakon odlaska Zorana Savića klub je dao mnogo više love za pojačanja koja je doveo ali ni jedan nije bio ni do koljena proslavljenom asu.

Tako ni Mervana ne može dobiti besplatnu kartu a neki sportaši koji su objektivno par puta lošiji od nje dobijaju mjesečno i po dvije hiljade maraka svaki mjesec iz budžeta opštine i kantona.

Da, gospodo, klasični dvostruki aršin.