Naša posla

Smijem se kladiti da ste svi vi koji čitate moj blog bar jednom bili primorani da odete u opštinu na ovjeru nekih dokumenata ili vađenje rodnog lista. Desetak metara dugi redovi su neminovnost a kada i prozovu vaš broj budete oguljeni kao da plaćate vizu za Englesku. Svaka ovjera košta najmanje 4 KM a većinu dokumenata morate ovjeriti u više primjeraka tako da je to ozbiljan udarac za ionako tanak zenički džep.

Jedan moj poznanik mi je pričao da je on neki dan izovjeravao masu nekih papira u Sarajevu i ja se hudnik zabrinem za njegov novčanik. Upitah ga dobronamjerno koliko ga je to koštalo jer sam mislio da je u Sarajevu sve skuplje. On me pogledao tako čudno kao da sam ga pitao nešto iz domena kvantne fizike i rekao mi je da to u Sarajevu ništa ne košta. Meni je malo trebalo da padnem u nesvijest a stanje mi je pogoršalo i kad je rekao da kod njih apsolutno nikad nema redova u šalter sali.
Zapitam se onda ko je ovdje lud?

Sarajevo ima skoro pa duplo viši standard od našeg grada pa ne plaćaju nikakve pristojbe a Zeničani koji jedva preživljavaju moraju dobrano odriješiti kesu kada odluče da iskopiraju i ovjere neke dokumente. Bog dao za svaku sitnicu ti traže ovjereni dokument.

Od jednog prijatelja u opštini sam doznao da se u prosjeku ovjeri u prosjeku oko 500 dokumenta što prostom računicom dovodi do brojke od preko deset hiljada ovjera mjesečno a što daljnjom računicom dovodi do cifre od 40.000 KM. Pitam se samo kuda idu te pare?

Vrhunac paradoksa je nedavno uveden za prijavu na biro za zapošljavanje. Svaki prijavljeni Zeničanin mora otići u sud, tamo platiti 10 KM da bi dobio potvrdu da nema prijavljenu firmu ili obrt. Nije mi jasno zašto se to plaća jer da imam prijavljen obrt vjerojatno bi to ti isti ljudi na birou znali i tada ne bih bio prisiljen tražiti posao.

Po meni najodvratnija stvar je „guljenje“ ljudi pri smrtnim slučajevima. Navest ću vam svoj primjer.
Meni je prije dvije i pol godine umro otac. Mi smo kupili parcelu na gradskom groblju u Crkvicama kada mi je umrla mama (1989. godine) i podigli smo porodičnu grobnicu. Moj brat i ja smo nakon očeve smrti otišli da platimo neke pristojbe koje se moraju platiti za ukop. Kada smo dobili račun ja se umalo nisam pridružio svojim roditeljima. Iznosio je negdje oko 400 KM sa milion, običnom mozgu, neshvatljivih stavki: dezinfekcija kapele u kojoj se nalazi kovčeg 20 KM, iznošenje lijesa 20 KM, upotreba kolica 40 KM, kopanje rake 150 KM i mnogo toga još. Da to ne bio bilo sve pobrinuo se i upravnik groblja koji nam je naplatio još 800 KM za rezervaciju grobnog mjesta. Da, dobro ste pročitali - rezervacija grobnog mjesta koje smo uredno platili 3000 KM sedamnaest godina prije. Još nam je rekao da se neće moći sahraniti ako to odmah ne uplatimo. Kao šlag na kraju još nam je obračunao održavanje groblja 144 KM po godini. Užas !!!

Nego dragi moji bolje vam je svoje najbliže pazite još više jer ne dao Bog da im se šta desi, računajte da ima lešinara koji jedva čekaju da iskoriste vašu tužnu situaciju da bi napunili svoje novčanike.