Putovanje

Možda su neki od vas primijetili da nisam pisao post tri dana. Ovim putem se izvinjavam vjernim čitateljima ako su bili uskraćeni za svoju dozu „antinostalgina“ (ako već postoji antidepresiv, ne vidim razlog zašto ne bi postojao i antinostalgin).

Blentoven je bio u Zagrebu preko vikenda da obavi neke posliće i da posjeti brojne prijatelje u tom gradu. Ponekad se zapitam da li ja imam više prijatelja u Zagrebu nego u gradu u kom živim. Mnogi meni dragi ljudi žive u glavnom gradu susjedne nam države ali i u Beogradu i Novom Sadu. Shvatio sam da mi je tri dana bilo malo da obiđem sve koje sam htio. U Zagrebu su Slaven Jurić i Zlatko Šestak, ljudi s kojima sam odrastao a da ne pričamo o Marijanu Tomljanoviću Maši i Tariku koji su mlađa generacija ali sa kojima sam takođe proveo dobar dio svog života. Mogao bih nabrajati imena i prezimena bar još pola sata ali ne bih da vas gnjavim time.

Lijepi i sunčani dani su izmamili hiljade i hiljade Zagrepčana na njihove uređene ulice i trgove. Iako se i kod njih osjeti recesija i monetarna kriza ljudi su tamo mnogo veseliji nego ovdje. Svi negdje žure i s osmjesima na licima pozdravljaju jedni druge. Kod nas su ljudi usporeni i uvijek namrgođeni. H. je iznijela zanimljivu opservaciju da je to zato što oni tamo nisu imali mnogo dodira sa ratnim dejstvima a naši ljudi jesu. Slažem se s njom ali i prije rata je naša usporenost dolazila do izražaja i kada bi uporedio naš život sa životom ljudi u Zg ili Bg onda dobiješ onaj osjećaj kao da se vrtimo na brzini za LP ploče a oni na brzini singlica. Oduševila me i njihova predanost čistoći i ljubavi prema gradu. Onolike ceste i trgovi a nisam vidio ni jedan opušak niti papirić na betonu. Činjenica je da imaju korpe za otpatke na svakom koraku a mi u cijeloj Titovoj ulici imamo samo dvije (brojao ja sinoć). Nisam vidio ni jedan grafit u užoj gradskoj jezgri a kod nas su fasade išarane tako da se jedva raspoznaje originalna boja neke zgrade. Iznenadila me i revnost i pridržavanje zakona o pušenju. Mada zakon počinje sa primjenom od prvog maja, kod njih se puši samo u baštama kafića.

Jedina stvar koja mi nikako nije bila jasna je ta famozna „neradna nedjelja“. Ne d'o dragi Bog da i mi prihvatimo neki sličan zakon (a skloni smo prepisivanju). U cijelom gradu nemaš gdje kupiti cigare, novine, bonove za telefon i slično. Čuo sam mnoge Zagrepčane koji spominju Sanaderovu užu obitelj a poneki psuju, gluho bilo, i Kaptol tj. crkvu u Hrvata jer u njoj vide uzrok neradne nedjelje.

Sve u svemu, ne znam da li je do lijepog vremena ili do globalne krize ali povratak u naše „tamne vilajete“ mi nikad nije teže pao. Nadam se da će i nas obasjati sunce prosperiteta pa da se i mi pođemo sa osmjesima pozdravljati.

U Zenici se sa prvim proljetnim suncem nisu pojavile samo visibabe i prdavci na vespama. Na žalost na ulicama su se pojavile rijeke nezadovoljnih radnika koji prosvjedima pokušavaju istjerati pravdu. Svim srcem sam uz njih.