Prof. Dr. Mustafa Omanović

Jučer je Zenica izgubila jednog od svojih najvećih ljudi.

Umro je divan čovjek, suprug, otac i djed - prof. dr. Mustafa Omanović. Iako je rođen u Mostaru a školovao se u Travniku i Sarajevu, čika Mustafa je bio jedan od zaštitnih znakova našeg grada. Izuzetan stručnjak koji je bio cijenjen mnogo više svugdje drugdje nego u svom gradu danas je bio ispraćen na gradskom groblju Crkvice od strane više stotina ljudi.

Veliki stručnjak iz oblasti kemije i zaštite okoline bio je 1995. proglašen „Humanistom decenije“ u izboru Internacionalne lige humanista. Kao veliki humanista darivao je krv 122 puta. Bio je istaknuti borac u „Eko pokretu“ i osnivač stranke „Zelenih“. Sjećam se da sam glasao za njega na prvim lokalnim izborima na koje sam izašao ali gle čuda - nisu imali dovoljno glasova da uđu Općinsko vijeće.

Čika Mustafu sam upoznao na jednom posve drugom mjestu koje nije bilo tipično za znanstvenika njegovog tipa. Upoznao sam ga u jednoj podrumskoj prostoriji hotela „Metalurg“ gdje se igrao karambol. On je sa nekolicinom tadašnjih starih Zeničana svoje rijetko slobodno vrijeme provodio igrajući tu plemenitu igru.

Još mi je u sjećanju priča mog prijatelja koji je studirao kemiju i koji je imao problem sa ispitom koji je polagao desetak puta. Vidno iznerviran i jako blizu odluke da napusti fakultet otišao je do čika Mustafe da ga zamoli za pojašnjenje tog problema. Nakon nekoliko dana je otišao na ispit i na svim vježbama dao tačne odgovore. Profesorica nije mogla da vjeruje da ima neko ko rješava kemijske jednačine na taj način pa ga je upitala od kud mu to znanje. Odgovorio je da je instrukcije imao kod prof. dr. Mustafe Omanovića na šta je profesorica ustala u znak poštovanja prema jučer preminulom profesoru. Tom mom prijatelju za uspomenu na ovog divnog čovjeka ostaje jedna jedina desetka u njegovom indexu.

Bio je mentor mnogim danas utjecajnim Zeničanima a jedan od njih, Senad Oprašić, se oprostio od njega danas na groblju izuzetno dirljivim govorom.

Ne sjećam se da sam na jednom mjestu ikada vidio više Zeničana koje znam. Došli su mnogi njegovi vršnjaci i suradnici, prijatelji njegovog sina Gorana a bilo ih je mnogo koji su prijatelji njegove unučadi Tee i Saše. Pokopan je u grob u kojem je prije dvadesetak godina sahranjen i njegov prerano preminuli sin Zoran „Koki“ Omanović.

Ovaj grad je izgubio još jednog čovjeka na kojeg je morao biti ponosan jer čika Mustafa Omanović je sav svoj život podredio za dobrobit i prosperitet Zenice, a njegovi naučni radovi će biti garant podsjećanja na njegovo ime i djelo.

Nikada nisam volio biti pokretač nekih akcija ali iz ovih stopa potpisujem da budem pokretač ideje da se nekoj ulici ili trgu dodijeli ime po pokojnom profesoru. Taj divni čovjek je to svakako i zaslužio.

Počivaj u miru profesore, mi Zeničani te nikada nećemo zaboraviti.