Titova ulica

Mislim da nije bilo ulice u gradu koja je toliko puta mijenjala ime. Ok, ona i jeste najstarija ali kako je i glavna ulica u gradu morala je nositi i najzvučnija imena. Do prvog svjetskog rata zvala se ulica Franje Josifa, između dva rata se zvala Ulica kralja Petra a poslije drugog svjetskog rata nosila je ime „najvećeg sina naroda i narodnosti“. Netom nakon ovog zadnjeg nesretnog rata neki ljudi (mislim da se radilo o profesoru Salihu Jalimamu, mada nisam siguran u to) su pokušali dati ime toj ulici po Kulinu Banu i čak se tako i zvala neko vrijeme. Na kraju je ipak, Bogu hvala, Kulin ban dobio bulevar koji mu više priliči, a ova ulica je ostala pod istim imenom.

Proteže se od Carine do Kamenog mosta koji je je bio svjedok svim mijenjanima imena ulice na čijem se kraju on nalazi više od 160 godina. Po nekim novim promjenama Titova ulica se nastavlja lijevom stranom iza Kamenog mosta, uz nekadašnju robnu kuću „Borac“ i proteže se do same robne kuće (nekada Beograđanke a sada Bosanke). S desne strane ulice,na samoj Jezuitskoj kući stoji natpis Trg Alije Izetbegovića i mislim da se odnosi samo na desnu stranu gdje je caffe „Galerija“ i ona mala kuća među narodom poznata kao Mejdan.

Prije pet –šest godina renovirana je kompletna površina stajnog dijela Titove ulice na šta su se potrošile velike pare ali moja zamjerka je da gradski oci nisu ništa uradili po pitanju rješavanja fasada brojnih kuća u toj ulici. Svaka normalna zemlja ili grad bi stimulisali vlasnike radnji ili kuća u glavnoj ulici jer groteskno izgleda ono popločavanje ako su fasade u poluraspadajućem stanju. Posebno to dolazi do izražaja sada kad su napravljene prelijepe zgrade banaka („Reiffeisen“ i „Procredit bank“) koje su savršeno napravljene i odudaraju od ruina zgrada koje su u njihovoj neposrednoj blizini.

Posebna priča su radnje koja su u novije vrijeme nikle u toj ulici koja bi trebala biti dika našeg grada. Deseci kladionica, radnje sa rabljenom robom i neki butici sa jeftinom turskom i kineskom robom dominiraju ulicom koja je nekad bila žila kucavica našeg grada. Na prste se mogu nabrojati vlasnici radnji koji su tu duže od trideset godina. Napomenut ću samo čika Ahmu Kratinu, urarsku radnju Gladan i nekolicinu zlatarskih radnji.

Prije nekoliko dana sam uz jutarnju kafu pričao sa Rasimom Salčinovićem i doznao da je u zadnje tri godine u Titovoj ulici bez posla ostalo 320 ljudi a naš gradonačelnik na sva usta hvali potez u kom se u tržnom centru Bananović zaposlilo 270 ljudi (od kojih je i tu u nekoliko zadnjih mjeseci otkaz dobilo mnogo zaposlenih). Imam osjećaj da su tu igri neki „talovi“ i da zatvaranje ulice od mosta do Beogradske ima neki skriveni značaj. Ok, reći ćete da je ta ulica davno zatvorena za promet ali prošle godine su na opštinskom vijeću privrednici iz grada izašli sa molbom da se ponovno pusti u promet ali su tu inicijativu gradske vlasti hladno odbile.

Ruglo Titove ulice dodatno pojačavaju i ulični prodavci koji od centralnog mjesta u gradu prave seoski teferič. Nije mi jasno kako gradski oci ne urade ništa po tom pitanju jer rijetki turisti koji navrate u naš grad ostaju frapirani agresivnom „trgovinom“.

I na kraju ono što mene najviše smeta a to su trgovci devizama. Njihova dernjava navlači one lijene ljude kojima je mrsko otići do banke da kupe ili prodaju devize. Ja sam neki dan zamijenio Hrvatske kune po znatno povoljnijem kursu u banci nego kod tih ljudi koji stoje duž čitave Titove ulice.
U svijetu je poznato da se za lovu brine Wall street a kod nas je tu Marshal street.