Zenički konobari

Opet je svanuo lijep i sunčan dan, čaršija je odmah živnula. Broj ljudi koji prvu jutarnju kafu piju u baštama se drastično povećao. Ja sam odlučio popiti kafu u jednom kafeu koji ima najviše sunca u bašti. Znao sam da idilični ambijent ne može dovijeka trajati. U tom lokalu čiji je gazda moj dobar prijatelj konobar je tako namrgođen da pri onom prvom „Ša'š popit?“ poželiš da promijeniš lokaciju.

Razmišljao sam dugo i skontao da u Zenici zadnjih deset godina nisam vidio konobara koji bi mogao nastaviti tradiciju onih starih majstora - konobara koji su radili prije po našim kafićima. Zanimanje konobara nekada nije bilo degradirano kao danas i radili su ga momci koji su jako dobro kotirali kod ženskog dijela zeničke populacije, odmah iza nogometaša. Sjećam se momaka iz „Picerije“, „Bordoa“ ili „Lincera“ koji su bili jako dobro plaćeni ali su i znali raditi svoj posao. Nisu se ponašali kao mali Bogovi poput ovih današnjih konobara. Među tadašnjim konobarima mnogo ih je nastavilo posao u ugostiteljstvu i sada imaju svoje kafiće ili restorane. Napomenuo bih Maketa koji ima svoj mali caffe koji jako dobro radi, Omera koji drži „Amici“, Harija koji drži „Passage“ i Stoleta koji je donedavno vodio diskoteku „Šen“ a sada vodi poslove u dva kafića koje vodi Adnan Teljigović.

Najbolji primjer ljudi koji su uspjeli a bili su konobari su mi Dina i Đuro koji zajedno drže caffe „Avanti“. Oni su svoje iskustvo rada sa ljudima prenijeli na svoje konobare i nije ni čudo da taj mali caffe radi mnogo bolje od mnogih izvikanijh objekata u gradu. Još jedino u „Avantiju“ ne možeš prepoznati koji je dan jer je tamo uvijek jednaka popunjenost objekta i vikendom i radnim danima. To je mjesto u kojem se još uvijek osjeti ona stara atmosfera Zenice iz prijeratnih, po meni ljepših vremena.

Nije rijedak primjer da po lokalima u gradu vidite nalijepljene obavijesti u kojima gazde traže konobare. Čudna stvar obzirom na uznapredovalu ekonomsku krizu. Mislim da je jako teško pronaći pravog konobara koji će nenametljivo i pošteno raditi svoj posao. U razgovoru sa nekim vlasnicima lokala sam doznao da je skoro nemoguće naći radnike koji neće zaviriti u njihove džepove a opet konobari se tuže na nepošten odnos vlasnika prema njima. Vrzino kolo koje odražava i trenutno stanje ove države.

Možda među današnjim konobarima i ima momaka koji imaju potencijal koji su imali nekadašnji navedeni konobari ali ih ja ne poznajem. Oni ovaj posao gledaju kao neku odskočnu dasku ka nekom boljem poslu i stoga i imaju tako površan odnos prema mušterijama. Čast nekim izuzecima ali danas je velika rijetkost da vidite konobara koji se u jednom kafiću zadržao duže od godinu dana. Te rokade konobara dovode do situacije u kojoj se gosti više ne osjećaju prijatno u kafićima u kojima su redovni gosti.

Nakon svega napisanog ostaje mi samo da se nadam da konobari baš i nemaju vremena da čitaju moj blog jer bih mogao imati još gori tretman kod njih, ako je to ikako moguće.