Svuda pođi u kafić dođi

Kako početi priču o Zeničkim kafićima nego kronološkim redom, onako kako su nastajali.

Prvi kafić koji čak ni ja ne pamtim nego znam o njemu iz priča malo starijih je bio "Rubaija", smješten tamo negdje na početku Masarykove ulice gdje je sad Centrotrans. Pod pojmom kafić mislim na objekat koji je nudio espreso kafu i puštao muziku koju slušaju mladi.

Nakon njega je nastao "Libertas" (bio je tamo gdje je sad caffe “Ultra”), i to je kafić koji i ja pamtim. Sa nekih petnaestak godina skupio sam hrabrost i otišao tamo iz puke znatiželje. Uđem kao veliki i naručim pivo. Konobar me pogleda, otvori pivu i podigne je na nekakvu gredu koja se protezala sredinom lokala i reče mi: "Izvoli!". Greda je bila toliko visoka da je ni sad ne bih mogao dohvatiti tako da sam ostao bez pive ispraćen posprdnim pogledima. To je bila gesta koja je govorila mnogo više od riječi. Ne moram ni reći da nakon toga nisam tamo ni pokušao ući. Godinu dana kasnije "Libertas " je do temelja izgorio iz ne znam kojeg razloga (da ne pomislite da nisam mogao prežaliti ono pivo).

Nakon izgorjelog "Libertasa" pojavili su se "Trojka" i "Feniks" u Lameli i famozni "Žilet" o kom sada neću pisati jer on zavrjeđuje zaseban post. Dva lokala u Lameli su otvoreni otprilike u isto vrijeme i između njih je vladao rivalitet kakav se nije pojavio sve do dana današnjeg. Da bih vam zorno objasnio kako su ti lokali radili reći ću vam da su konobari kupili prazne boce ispred IGK (danas MĆĆ) škole, parka kod stadiona a ponekad čak i do Poliklinike.

Nakon toga otvorena je pizzeria "Stela", za koju mnogi koji su dolazili tamo i ne znaju da se tako zvala nego su je svi zvali samo "picerija". Bio je to mali lokal preko puta pošte u koji je teškom mukom moglo stati dvadesetak ljudi ali je zato vani, što u bašti lokala što na cesti znalo biti par stotina ljudi. Konobarskom zanatu tu su se naučile mnoge današnje gazde kafića. “Picerija” je takođe opjevana u onoj pjesmi “Na uglu stojim sam kraj picerije, što te nema...” grupe Nemoguće vruće.

Nakon "picerije" otvoreni su na Mokušnicama "Boss" i "Bordeaux" i caffe "Lincner" na Jaliji. U najezdi otvaranja lokala otvoren je i "Alibaba", prvi Zenički night-club. Završavam nabrajanje negdje oko 1986.g. jer od tada počinje ekspanzija otvaranja kafića koju čak ni ja nisam mogao upratiti. Kada bih imao više vremena napisao bih ja kronolgiju svih caffea ali to bi trajalo...

Pisao sam samo o lokalima kojih se ovi mlađi ne sjećaju a bili su jedan veoma prepoznatljiv segment urbanizacije grada. Kada bi mi se nekim čudom vratilo bar deset posto love koju sam stukao po tim kafićima koje sam opisao (izuzev prva dva) sada vi ovo ne bi čitali jer bih i ja imao jedan kafić i ne bi imao vremena za pisanje ovog bloga.

Ali znate šta - nije mi žao.