Ovih dana, kao i mnoge godine prije, aktualizirano je pitanje koje me desetljećima tjera u očaj: "Gdje ćeš za Novu godinu?". Kao nekog to zanima. To je jedno od onih retoričkih pitanja koje ljudi postave pitanje a u biti ih ne interesuje odgovor. Doček ko doček, proći će. Ujutro će svi mahmurati i tražiti otvorenu kafanu da probaju mamurluk izbiti kafom a za ručak neizbježna sarma. Danas čujem za jedan mladi par koji planira glamurozno (čitaj, poskupo) proslaviti novu godinu a svoje dijete će ostaviti u nekakav "dragstor" vrtić-igraonicu da sa nekim nepoznatim tetama uđe u 2009-u.
Takav odnos prema rođenom djetetu ne mogu nikako da shvatim. Nebriga i bombardovanje djece violentnim sadržajima na TV-u i kompjuterima nepogrešivo produktuju neke nove ubojice Denisa Mrnjavca ili onog sto kažu da je na Mokušnicama ubio rođenu majku. Neki dan sam, sasvim slučajno, naletio na neke crtane filmove na Cartoon networku i frapirao sam se koliko nasilja ima tamo. "Sutjeska" i "Neretva" su "pepeljuga" za one Japanske filmove koji se puštaju u popodnevnom terminu. Jedan moj prijatelj se neki dan hvalio kako njegov petogodišnji sin sam pokrene neke ratne igre na računaru i bude miran dva sata ubijajući neke virtualne "Švabe". Tom ocu je samo bitno da je njegovo dijete mirno a što se u njegov mali mozak slijeva ogromno nasilje izgleda da je manje važno.
Ne mogu da se ne sjetim našeg djetinjstva i bezbrižnih igara po livadama, sanjkanja po okolnim brdima i prelijepe crtane filmove koji su mogli izazvati samo smijeh a ne strah. Današnja djeca su od malih nogu naučena na bol, patnju i smrt od čega su nas naše majke pametno sklanjale. Takav razvoj djece onda rezultira violentnim ponašanjem u nekim tinejdžerskim godinama pa su i crne hronike dnevnih listova pune maloljetnog kriminala i nasilja.
Čovječe - fantastičan osvrt. Za pedagoške udžbenike.
ReplyDelete