Caffe Bordeaux

Bio je 26. april 1986. godine. Dan kao i svaki drugi da nas sa dnevnika tadašnje države nisu bombardovali vijestima o tragediji u Chernobylu u Ukrajini, tadašnjoj republici u SSSR-u. OK, tragedija koja se dogodila prije dvadeset i dvije godine jest bila strašna i posljedice radijacije se osjećaju i danas ali - da li je to vijest koja treba da se nađe na mom blogu? Ne. Ironija je da se tog dana otvorio caffe Bordeaux na Mokušnicama koji će sve normalne Zeničane ozračiti jednim predobrim urbanim "štihom".

Generacije i generacije mladih (a Boga mi i sredovječnih Zeničana) je tu pronalazilo oazu gradske zabave u najezdi "klubova" koji su nas pumpali nadolazećim a sada već dobrano postojećim terorom turbo folka. U tom lokalu se naime od otvaranja nikad, ama baš nikad nisu puštali narodnjaci, pa čak ni zabavnjaci i lagani pop pjesmuljci.

Da ovo sad čita neko ko nema veze sa Zenicom u glavi bi vjerojatno imao viziju u kojoj je Bordeaux neki lokal na par nivoa od nekih 250 kvadrata sa sjajem i glamourom koji posjeduju lokali na zapadu. Paradoks je da taj lokal ima tek nekih desetak upotrebljivih kvadrata unutrašnjosti i jednu prelijepu baštu koja je oduvijek puna ljeti. Moja jedina zamjerka je jedan WC koji je uvijek, al’ baš uvijek zauzet. Danas su lokali u kojima nemate primjedbi na uslugu prava rijetkost, za Bordeaux to ne važi. Armina Pojskića - Poju u ovom gradu mnogi ne vole zbog njegovog navodno "nadmenog" stava ali pouzdano znam da je izuzetno fer prema svojim radnicima i da s njima ima jako dobro izgrađen odnos. Sve to se odrazi na njihov rad i onda na kraju su i gosti zadovoljni. Poznavajući naše ljude ne bi me čudilo da istog tog Poju mnogi smatraju nadmenim zbog činjenice da u ponoć uz prve zvuke Satrijanijevije gitare više niko od 6 milijardi ljudi na planeti ne može dobiti piće. Ne znam da li je to nadmeno ali svakako znam da je takva principijelnost svojevrstan raritet. I mnogi ovaj lokal i vole baš zbog toga.

Nedavno se nakon deset godina provedenih vani u grad se vratio jedan moj prijatelj koji je kao i ja bio kvalitetno navučen na izlaske u Bordeaux i poželio je da prije nego ode kući baci samo jedan pogled iz auta na svoj omiljeni lokal. Pogledao je kroz prozor i poblijedio. Na moje pitanje da li je sve u redu rekao mi je da je vidio nešto apsolutno nevjerojatno. Naime, prije deset godina kada je odlazio iz Zenice, na istom mjestu se pozdravio sa Vesnom S. i Čiletom koji su stajali u izlogu kafića. Danas ih je vidio na istom mjestu, ama baš sve isto samo što je Čile skroz osijedio a Vesna S. počela nositi naočale.

To što su u tom caffeu uvijek isti i 90 posto urbani ljudi je jedini a Boga mi i jako vrijedan razlog da se moji izlasci u Zenici svode na nešto što nalikuje polufinalu kupa UEFA-e Porto - Bordeaux...