Imamo najljepše pozorište u državi.
Ma da, nisam ništa novo napisao. Ali to mi i nije bila namjera.
Kao i svake godine u desetom mjesecu (izuzev prošle godine) u BNP Zenica se održavaju predstave sa Sarajevskog MESS-a. Ove godine smo imali čast da pratimo i aktivno učestvujemo u svečanom otvaranju festivala kao i da na samom otvaranju propratimo izuzetnu predstavu. Naime, predstava ''Istina u prijevodu'' je osvojila ovogodišnji grand prix u Edinburghu i nezvanično je proglašena najboljom predstavom u tekućoj godini. Pun entuzijazma i neskrivenog ponosa sam otišao te subote u naš ''hram kulture'' i doživio najbolnije moguće otriježnjenje. Sala BNP-a je bila ispunjena nekih 70 procenata.
Zeničani imaju uvriježeno mišljenje da smo zakinuti za sve moguće vidove prezentacije kulture i onda dođe takav spektakl a prazne plave sjedalice bodu u oči svakog pravog poštovatelja Talijine umjetnosti. Ovog puta nam nije krivo Sarajevo i Dino Mustafić - krivi smo sami sebi i bit će u redu kada to sami priznamo.
Sljedeće subote se davala predstava sa ''naših prostora'', preciznije predstava sa glumcima iz Sarajeva i Beograda. Što je najbitnije igrala je Mirjana Karanović. Pozorište je bilo prepuno, nisi mogao naći niti jednu praznu stolicu. Predstava je bila, blago rečeno, slobodnijeg sadržaja i kada je Mrjana ogolila grudi to je već bilo previše. Dobrih deset procenata publike je istog momenta napustilo salu.
Pitam se nakon svega imamo li mi još uvijek pozorišnu/kazališnu publiku ili smo mi koji volimo pozorište istinski osuđeni da gledamo trivijalne komedije koje kao da su pisane za subotnje večeri u Domu kulture nekih prigradskim naselja.
Ne gospodo, nije nam krivo Sarajevo ni Dino Mustafić...
0 comments:
Post a Comment