Kada sam započeo sa pisanjem ovog posta obećao sam svojoj djevojci i sebi da neću pisati o stereotipnim temama i da nikako neću zalaziti u patetiku. Kako zaobići patetiku a napisati posljednji pozdrav prijatelju? I to ne običnom prijatelju nego prijatelju kojeg poznaješ dvadeset i pet godina i s kojim si popio cisternu kafa.
Od onog dana kada sam počeo dolaziti u Čaršiju prošlo je više od četvrt stoljeća. Među prvim ljudima koje sam upoznao bio je i Senad Šestić. Čovjek sa istančanim smislom za humor koji je o samoj čaršiji znao sve. Kako i ne bi kada je prve korake napravio na kaldrmi ispred "Šestića kuće" (kuće u kojoj je danas caffe “Porto”). U meni, znatiželjnom po prirodi, je pronašao fantastičan medij koji je upijao sve njegove priče o samom duhu Čaršije i njenim tabijatima. Na početku je imao urarsku radnju koju je na nagovor brojnih prijatelja pretvorio u caffe "Sunčani sat". Poslije toga je neko kratko vrijeme radio kao zlatar-juvelir da bi pred kraj prošlog stoljeća otvorio caffe "Porto" koji je iznajmio dugogodišnjem prijatelju Akifu Vejzoviću. Tek ove godine je ponovo preuzeo "Porto" ali sudbina mu nije dopustila da ga dugo vodi.
Kao i svi mi koji smo bili u ratu u Zenici i on je plaćao hipoteku na nagomilani stres koji se taložio u nama, a kada je sve prošlo ostale su rupe koje su popunile razne bolesti. Cijeli život je proveo na relaciji Lonđa (gdje je stanovao) i stara Čaršija. Sudbina je htjela da taj isti život izgubi baš na pola puta - ispred robne kuće Beograđanke. Mogao bih ja pisati o Senadu još mnogo toga ali neću da zađem u patetiku stoga: POČIVAJ U MIRU MAJSTORE...
Prekrasno.
ReplyDeleteKad me ne bude volila bih da neko napise nesto slicno...
ma daj Senad umro! sigurno najpozitivniji lik nase male carsije.
ReplyDeletenikada nisam cuo da je on o nekome ili neko o njemu rekao ijednu ruznu rijec.
jedan od rijetkih za koga ce mnogi reci kako im je bio veliki prijatelj.
evo kad sada vratim film skontam da sam se uvjek dobro osjecao u drustvu tog predoborog insana. milion puta bih navratio u njegovu radnju tokom uobicajenih patrola gradom i uvijek bi mi taj google carsije dosapnuo (ali bukvalno dosapnuo) po neki trac, nezvanicnu verziju najnovijeg dogadjaja. druzeci se sa njim shvatio sam da nisu svi tracevi negativni nego da ima i onih kojima nije svrha da oblate i unazade nekoga.
neka je rahmet tvojoj dobroj dusi prijatelju!
Muha
Hvala Vule od srca!
ReplyDeleteDragi Vule,
ReplyDeletesvaka cast na ovom tekstu.
Mislio sam da će mi 23. decembar biti najgori dan, ali sve ono nakon toga, sama noć i onaj susljedni 24. decembar su bili još gori. On je jedini u mojoj porodici kojeg sam mogao zvati Rođo. Nekad sam puno redovnije, a u zadnje vrijeme nešto manje ujutro svraćao u radnju majstora Urara gdje bi Senad čitao novine, mahnuo mi i ostajao sa mnom u nekakvim našim razgovorima, a bilo ih je svakakvih. I sada toga nema više. Hvata me strah šta ću "kad nekako sa proljeća" budem dolazio u staru čaršiju u kojoj neće biti njegovog lika. Kad ti dragi ljudi odlaze svaki od njih odnese dio tebe, .... Sa ponosom mogu reći da je dio mene koji je otišao sa njim, otišao sa Dobrim Čovjekom ... Prerano, prerano, prerano,
ReplyDeleteAdnan Agačević
RIP
ReplyDeletePosljednji pozdrav velikom covjeku
Vucak,od srca hvala,hvala svima..
ReplyDeleteTATA,VOLIM TE
Hvala svima na dirljivim komentarima.
ReplyDeleteBilo mi je jako teško napisati ovaj post ali Vi ste mi dali potvrdu o svrhi moga teksta.
Još jednom HVALA od srca....
Posljednji pozdrav nasem Sesti,moje iskreno saucesce porodici i prijateljima.
ReplyDeleteBraki