Ludilo

Sutra je 31. decembar, dan kada se ispraća stara a dočekuje Nova godina.

U svim radnjama je gužva, narod kupuje i kupuje, a niko i ne konta kako će preživjeti januar. Za januar obično kažu da ima 60 dana a ovaj pojačan recesijom bi mogao biti duplo duži. Titova ulica nam je pretvorena u jedan ogromni jeftini cirkus sa sve šatrama i Djeda Mrazom sa kojim se možeš slikati za samo 3 KM. Uz to ide i jedan pravi pravcati magarac. Na sve strane je dreka i galama, svi prodaju nešto a neko im je valjda davno slagao da će prodati više ako su glasniji. Na svaki metar čuješ: "Ajmo žene, gaća, štramplica" i sl.

Plakati su posebna stvar. Kada čitam imena ovih nekih novih pjevača pomislim da me neko vratio u vrijeme Top liste nadrealista. Hari "Honda" Jaganjac, Keba-Ze, Fikret Šut i još neki će "zabavljati" goste pojedinih objekata. U tim lokalima konobari moraju nositi "pancirke" jer kad se napiju konzumenti te vrste muzike onda se i pištolji potežu.

Ispod njihovih plakata stoji plakat Zeničkih rock veterana, grupe "Taxi band" koji organizuju doček u Rudarskom hotelu. To je prvi put da "mehka kita" raja ima gdje slušati svoje omiljene muzičare i hitove koje je prašina odavno prekrila. Do sad su pjevali uglavnom na nekim "Viagra" partijima pod krinkom "Djeca Perviza".

Za one mazohiste koji se vole igrati sopstvenim životom tu je i "proslava" na otvorenom ispred Beogradske (današnje Bosanke). Taj trg se u ponoć pretvori u Bejrut i sva sila pirotehnike se ispaljuje neselektivno i u svim mogućim smjerovima. Uglavnom tu Novu godinu dočekuju ona djeca koja svoju bezidejnost i frustracije pokušavaju utopiti u najjeftinijim "dvoguzim" pivama.

Ja ću kao i prošle godine otići u Avanti sa svojom djevojkom da tu noć (koju inače prezirem) provedem u društvu ljudi sa kojima se družim i onih preostalih 364 dana. Doček u tim malim objektima ima svoju draž jer je atmosfera mirna i skoro familijarna.

Lako je meni za doček, ali kada pomislim na prvi januar muka mi je. Probudiš se ujutro, upališ TV (uslovna reakcija), a tamo oni hudnici skaču sa neke od četiri skakaonice. Poslije njih napirlitane Bečlije se vrte u krug na muziku babe i sina što se prezivaju kao onaj što je napravio Leviske. I tako godinama... Pomislim nekad da se to može promijeniti samo u slučaju nekog velikog sranja, tipa trećeg
svjetskog rata.

Iznerviran nemaštovitim TV programom izađem vani očajnički tražeći kafić koji ima sadistu za gazdu koji je natjerao konobare da otvore lokal bez obzira do kad su dernečili. Kada ga napokon pronađem i popijem kafu, suosjećajući sa konobaricom koja još ima sjajni make-up od proslave nerijetko poželim da prespavam bar do drugog januara.

Sretno vam bilo!