Ovaj post pišem dan nakon 25. maja, dana koji je mojoj generaciji značio mnogo. Mi smo slavili Dan mladosti taj dan.
U vrijeme kada krave nisu bile lude a kokoši i svinje nisu imale gripu u državi zvanoj Jugoslavija mladi diljem zemlje su na mnoge načine obilježavale jučerašnji dan. Centralna proslava je uvijek bila u Beogradu na stadionu JNA gdje se svake godine održavao slet u čast dočeka štafete mladosti koja je nošena rukama mladih prolazila čitavu zemlju. Druženja mladih te vrste više ne postoje i mnogi se sa sjetom prisjete tih davno prošlih vremena.
Na žalost na ovim prostorima, ironično, da ironičnije ne može biti u Tuzli 1995-e godine je poginulo 72 mladih ljudi na njihovom glavnom okupljalištu, Kapiji. Još 120 mladih je ranjeno a najmlađa žrtva je bio dvogodišnji dječak. Četrnaest godina je prošlo a ja još uvijek osjetim trnce kada se sjetim te grozne tragedije. Mladi poginuli na Dan mladosti.
Jučer se ničim nije dalo naslutiti da je taj dan imao neku veoma važnu ulogu u životima ljudi koji su rođeni sredinom prošlog stoljeća. Izuzetno sparan dan jedino je uzimao svoj danak u ljudskim životima što se dalo vidjeti i po mnogobrojnim smrtovnicama po gradu. Jedna mi je posebno zapala za oko.
Umro je čika Sabrija Gladan, najstariji sahadžija u gradu, čovjek koji je više od pola stoljeća popravljao satove stanovnicima Zenice. Svoj zanat je prenio na sina Benjamina i unuka Dženana koji su nastavili obiteljsku tradiciju u ovim groznim vremenima kada su satovi postali tek nekakav fashion dodatak a ne potreba kao u nekim davnim vremenima. Ljudi za informaciju o tačnom vremenu sada uglavnom koriste mobitele koji na svojim zaslonima imaju ugrađen sat. Satovi su postali i jako jeftini pa se ljudi i ne trude popravljati ih, nego kada im se pokvare odu kupovati nove. Između ostalog u tome vidim i razlog izumiranja urarskog zanata .
Paradoks je da je čika Sabrija umro onaj dan kada su na Kamberović polju postavljali nekakvu Sahat kulu koja je donacija bratskog nam naroda iz Republike Turske. Otišao je čovjek koji je pomagao ljudima da mjere vrijeme na dan kada će neke nove generacije svoj pogled upućivati prema kuli a ne prema ruci kada budu željeli da vide koliko je sati.
Rahmetli Sabriju Gladana je sustigla zla sudbina ljudi sa ovih prostora da većina nas bude rođena u jednoj a umre u drugoj državi.
Počivaj u miru, stari majstore.
Svida mi se kako si uhvatio momenat umiranja jednog zanata kroz odlazak zanatlije.
ReplyDelete