Knjige

Ne mogu se oteti dojmu da je Zenica sigurno na svijetu među gorim gradovima kada se uporedi broj stanovnika sa brojem specijaliziranih knjižara u kojima možete kupiti knjige.

Pokušavao sam se sjetiti neke knjižare izuzev novootvorene knjižare „Svjetlost“ u tržnom centru Bananović i male knjižare „Logos“ u onom zapuštenom prolazu unutar rugla zvanog zanatski centar.Ta mala knjižara me podsjeća na onu knjižaru iz filma „You've got a mail“ u kojoj je radila Meg Ryan. Vlasnica radnje je simpatična gospođa koja se trudi da nabavi sve novije i aktualnije naslove ali slaba joj vajda, nema dovoljno kupaca. Na Mokušnicama postoji i knjižara „Vrijeme“ koja je dobro snabdjevena ali mi se čini da i oni imaju manjka kupaca. Ne znam šta se dogodilo sa svim onim ljudima koji su u Zenici živjeli prije rata i koji su kupovali čitali knjige? OK, mnogo ih je otišlo iz grada ali ne kupuju ih više ni oni za koje znam da su tu a prije su „gutali“ knjige. Možda je za sve kriv internet i veliki broj e-knjiga na netu ali moje je mišljenje da nijedan LCD monitor ne može nadomjestiti onaj fini šmek listanja knjige.

Nedavno sam pričao i sa gospođom zaposlenom u biblioteci koja mi je rekla da i gradska biblioteka oskudijeva sa novijim naslovima zbog slabe zainteresiranosti čitalaca. Sama biblioteka je jedno sramotno zdanje za ovoliki grad. Nek smo mi dobili muzej koji izgleda kao „space shuttle“ a biblioteka nam propada. Totalno neuslovan prostor koji je možda pri otvaranju krajem pedesetih bio lijepo zdanje sada izgleda kao jedno ogromno ruglo. Posebna priča su oni koji kradu knjige ili oni koji ih dignu i nikada ih više ne vrate.

Današnja omladina lektiru piše gledajući a ne čitajući jer je mnogo ekranizacija romana koje profesori traže za lektiru. Moj poznanik je dobio keca velikog k'o Lamela zato što je na pitanje kako se zove glavni lik u Ani Karenjinoj umjesto Vronski odgovorio k'o iz topa Omar Sharif jer ga je on igrao u jednoj od ekranizacija tog romana.

Sa sjetom se prisjetim i onih lijepih vremena kada su se knjige kupovale kod uličnih prodavača knjiga. Najpoznatiji su bili rahmetli čika Talić koji je prodavao knjige na haubi svoga starog Volva i Josip Jozo Aračić koji se sada bacio u ugostiteljske vode, vlasnik je cafe bara „Hej Joe“. Knjige više niko ne prodaje na ulici.Doduše slabo da bi ih neko i kupio. Činjenica, ima uličnih prodavača koji prodaju polovne knjige i udžbenike ali novih knjiga skoro da nema.

Sjećam se i perioda kada su rijeke Zeničana išle na Sajam knjige u Beograd a danas kada imamo sajam knjige u Sarajevu koje je kudikamo bliže, niko ne ide. Priznajem i ja sam se malo utopio u nečitalačku atmosferu ovog grada (na šta nisam ni malo ponosan) mada se trudim da pročitam knjige svojih omiljenih pisaca Borisa Dežulovića, Ante Tomića ili Miljenka Jergovića. Jako mi se svidjela i knjiga Danijele Trbović koja je svojevrsni zbir svih njenih kolumni koje piše za riječki „Novi list“.
Sa stranim štivom sam dobrano zahrđao i zadnje čega se sjećam a da ga vrijedi preporučiti je „Pijanistica“, roman nobelovke iz Austrije Elfriede Jelinek.

U ovakvom stanju stvari nedostaju mi ljudi sa kojima bih uz jutarnju kafu mogao pričati o nekom dobrom pročitanom štivu a ne o temama iz crne kronike. U Zenici ih je sve manje.