Istorija - povijest

Još kao mali i naivan mislio sam da je istorija iliti povijest jedna egzaktna nauka koja stoji nepromijenjena od pamtivijeka. Kasnije sam slušao onu famoznu krilaticu da povijest pišu pobjednici i u to sam se nebrojeno puta uvijerio. Ali da se istorija može mijenjati svakih pedeset godina to se može samo na ovom trusnom balkanskom tlu.

Nedavno sam imao priliku pogledati knjigu istorije za srednje škole i moj se sredovječni mozak zapitao da nisam možda postao sklerotičan ili ne daj ti Bože da nisam pukao. Bar desetak stvari koje smo mi u školi učili sad su drugačije protumačene. Ako krenemo od najranijih vremena na ovim prostorima ispada da su Bosanci nastali na taj način što su kupili licencu direktno od ameba jer se sasvim šturo spominju bogumili i iliri koji su bili na ovim prostorima ali se zato akcenat stavlja na period turske vladavine i mladi dječji mozak jako teško iz knjiga može zaključiti da je ta sila ovdje bila 500 godina okupator koji je silovao, palio, haračio i šta ti ja znam šta sve nije radio. Još gore je ako slušate „reis against maschine“ Mustafu efendiju Cerića koji je neki dan na televiziji rekao da Bosna mora da bude ponosna na sve što joj je Turska kroz vijekove usadila. Ne kontam gdje nestadoše ona silna nabijanja na kolac i odsijecanja glava o kojima smo mi u školama učili. OK, ostalo nam je neko kulturno naslijeđe, prelijepe ćuprije koje su sad pod zaštitom UNESCO-a i masa riječi koje koristimo ali da naš vjerski poglavar prećuti o strašnim događanjima u Bosni tokom tih petsto godina, meni nije normalno.

U udžbeniku istorije nema ni zapisa o tome koliko je zla nanijela inkvizicija koja je pod patronatom katoličke crkve ubila više ljudi nego čitav nacistički režim tokom vijekova. Ne, gospodo, ni uzoriti kardinal Vinko Puljić nije to nikad spomenuo u svojim govorima. U moje doba se učilo kako je, takođe kardinal, Alojzije Stepinac davao blagoslov ustaškim jedinicama tokom drugog svjetskog rata a danas ga u knjigama maltene prikazuju kao sveca. Vjekoslav Max Luburić je, učili su nas, bio jedan od najvećih koljača u Jasenovcu a danas u Mostaru imaju ulicu sa njegovim imenom. U isto vrijeme partizani i nekada najveći sin naših naroda i narodnosti su spomenuti na par stranica u knjigama, a i to vjerovatno dok nas ne napuste i njihovi posljednji preživjeli pripadnici.

Ne želim ulaziti u ispravnosti teza iz ovog ili onog vremena samo mi nije jasno da se u jednom tako kratkom vremenskom periodu istorija mogla toliko promijeniti i da sada ljudi barataju sasvim različitim informacijama od onih kojima su nas učili.

Istoričari sa ovih prostora imaju pune ruke posla tako da vjerojatno nikako ne stignu doći u ni u posjed najvrjednijeg dokumenta naše mlade države pa se zbog toga povelja Kulina bana još uvijek šeta između Moskve (nije mi jasno šta će tamo?) i Dubrovnika.