Slatko iščekivanje

Danima prolazim pored onih dosadnih uličnih prodavača CD i DVD-ova koji svojim kreštavim glasovima ljudima probijaju bubne opne nudeći proizvode po samo dvije marke. Nikada muzika i film nisu bili tako pristupačni ali ja iz principa ne kupujem stvari kod njih. Nije samo kvalitet u pitanju nego ubijaju u meni onaj davno sklonjeni osjećaj dugog iščekivanja.

Nedavno je u komentarima moj prijatelj iz Kanade odao počast vinilu i nekadašnjim gramofonskim pločama. Ja mislim da je sad situacija mnogo bolja kada se računa brzina i način nabavke ali se sjećam prelijepog čekanja izlaska nekog albuma i neke vrste idolopoklonstva ljudi prema tadašnjim pločama.

Danas je potpuno drugačije jer ljudima i nije stalo do stvari koju su nabavili relativno lako i za samo dvije marke. Na nekadašnjim žurkama ploče je mogao puštati samo vlasnik ploča ili muzičkih linija a nerijetko i jedina osoba za koju se znalo da će sigurno biti trijezna. Sve to je bilo u cilju očuvanja ploča a da ne pričamo o tome kako se na žurkama stvarao krug od cca metar promjera oko gramofona oko kojeg se nije smjelo pušiti.

Sjećam se kako je jedno dugogodišnje prijateljstvo puklo zbog ploče „Sticky fingers“ od Stonesa jer je prijatelj pozajmio ploču prijatelju a ovaj mu je vratio izgrebanu kao da ju je slušao preko šivaće a ne gramofonske igle. Sjećam se i teškoća pri nabavci licencnih izdanja ploča a znalo se među rajom ko ima kakve veze u inostranstvu za nabavku originala. Oni koji su imali poveliku kolekciju ploča mogli su dobrano zaraditi presnimavajući ih na audio kasete a ne dao Bog da su bile neke druge marke a ne TDK ili Maxwell. Kult čuvanja vinilnih izdanja je izlapio sa dolaskom digitalnog formata a danas i ne čujem da neko sebi stvara zbirku muzičkih zapisa kao što se to radilo nekada.

Ista stvar je i sa odjevnim artiklima. Neki dan mi je prijateljica kukala kako njen sin svakih dva mjeseca mijenja farmerke, ne što ih je poderao nego prestanu biti aktualne među rajom. Dobro se sjećam svojih prvih „firmiranih“ farmerki koje su bile marke „Super rifle“ a donijela mi ih je komšinica iz Trsta. Uh, koji sam frajer sam sebi bio u očima kada sam ih obukao. Nakon „Rifle“ farmerki postale su aktualne Wranglerke a morala se znati zemlja porijekla. Ako nije pisalo na unutarnjoj strani „made in Belgium ili Ivory coast“ isto da ih nisi ni imao. Nakon njih dolazi već vladavina Levi's traperica. Ali i tu se gledalo na finese - gledala se boja etikete. Uobičajeno je bila narančasta ali veći frajeri su bili oni koji su imali Leviske sa crvenom ili još bolje, bijelom etiketom. One su uglavnom dolazile iz domovine Levi Straussa - Amerike. Sjećam se situacije kada mi je moj, sada na žalost pokojni, rođak donio nove 501 leviske a ja udario u plač jer nisu imale rajsferšlus kao ove koje su tad bile moderne u Zenici. Tek nakon par godina su ove moje bile „in“. Svaki kvart u gradu je imao nekoga ko je švercovao robu iz Trsta i oni su listom bili među popularnijm u svojim mahalama. Švercale su se „starke“ i farmerke.

Danas kada se na svakom ćošku prodaju farmerke a „starke“ možete kupiti na bar desetak mjesta u gradu te čarolije je nepovratno nestalo. Na žalost!