Slatko ćoše

Nakon nekoliko postova u kojima se proljevala žuč red je da pišem o nečemu slatkom. Pisat ću danas o zeničkim slastičarnama.

Negdje na početku bloga „blentoven“ sam pisao o „Jabuci“, za Zeničane famoznoj slastičarni kod Škrte (ili kod Mime u posljednje vrijeme). Danas ću pisati o ostalim slastičarnama diljem našeg grada.

Od svih slastičarni u gradu ja se najbolje sjećam jedne koja je imala poseban udio u stvaranju mog itekako visokog kriterija kada su slastice u pitanju. To je bio famozni „Kasato“ u nekadašnjoj ulici Borisa Kidriča (sada se zove, ja mislim, Aska Borića). To je bila jedna na prvi pogled neugledna radnja ali sa itekako dobrim slatkim delicijama. Mene, nepopravljivog agnostika, natjerati u crkvu i nije bilo lako ali moja pokojna mama je znala recept. Davala bi mi neku sitnu lovu da si kupim kolač po povratku iz crkve u čijoj je neposrednoj blizini bio „Kasato“. Znam da sam uvijek bio u gadnoj dilemi koji kolač da uzmem. Najradije bih uzeo sve. Davio bih se vinskim rolatima, Sacher tortom, žitom sa šlagom, kesten pireom ili specijalitetom kuće - famoznim sladoledom Kasato koji je nalikovao lubenici. Po gradu se priča, kao neka vrsta urbane legende, da je Ćazim, mislim da se tako zove gazda radnje, izumio famoznu havanu, kraljicu svih torti. Kažu da je on pravio kolače, ni manje ni više, za „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“ i da je on lično slao šofere po slatke delicije kada bi navraćao u Bosnu.

Pred sam rat Ćazim je, kažu, odselio u Mostar i tamo imao radnju a prije godinu dana se vratio u naš grad, u istu ulicu samo nekih stotnjak metara niže prema stanici. H. i ja smo išli na žito i Kasato. Jednostavno sam morao probati da li je okus kolača ostao isti kakvog se sjećam i da H. proba te kolače o kojima sam joj nebrojeno puta pričao (ona je mlađa pa nije imala tu sreću da ih proba). Ne znam da li se vama ikada desilo da vas neki okus momentalno vrati u neko drugo vrijeme. Taj sam osjećaj imao pri prvom kontaktu sa Kasatom i žitom. Kao da su me nekim gastro-vremeplovom vratili u djetinjstvo. Još kada sam vidio vlasnika koji je ostao isti (ok, sa malo više bora) osjećaj je bio potpun. Radnja je vrvila Kasato - nostalgičarima koji su, kao i ja, došli da se prisjete najbolje slastičarne u Zenici ikad.

Prazninu između dva „Kasata“ smo popunjavali u slastičarnama koje su nastavile gdje je gazda Ćazim stao. Dobra havana je bila u „Uni“ i „Evropi“, indijanci su se jeli kod Demirija u Masarykovoj a nerijetki su išli u „Kristal“ kod pokojnog Mušovića na kraju Kineskog zida i u „Specijal“ u Staroj čaršiji.

U ovo novije high tech doba najposjećenije su slastčarne: „Horse“ preko puta suda u Masarykovoj, „Evropa“ u lameli, „Mimoza“ - novootvorena slastičarna u centru Metalurg i „OM caffe“ koji i nije slastičarna ali ima jako dobre torte.

Svo oni imaju jako dobre kolače ali po meni samo je jedan Kasato.