Danas sam u novinama čitao kako vlada ima „genijalnu“ ideju za borbu protiv ovog teškog vremena u kom se nalazimo - umanjit će penzije za nekih deset posto.
Kako ih samo nije sramota? Oni sebi pumpaju plate i dnevnice a penzioneri koji u maniri Mandraka, velikog mađioničara, preživljavaju iz mjeseca u mjesec treba da spašavaju državu. Nije dosta što su poštenim i dugotrajnim radom zaslužili svaku marku koju dobiju nego im i to hoće smanjiti.
Mnogi penzioneri koji ne primaju penzije ili čije su penzije niže nego što su očekivali se oslanjaju na pomoć svoje djece kako bi preživjeli. Drugi su se preselili na sela gdje je život jeftiniji i gdje uzgajaju povrće i drže životinje. Oni koji to mogu rade na crno i tako nadopunjavaju budžet.
Cijeli penzioni sistem u BiH zavisi od blizu 1,4 milijarde KM koje se prikupe na osnovu uplata doprinosa za penziono osiguranje. Ali već deceniju mnoga preduzeća kasne ili su potpuno prestala uplaćivati doprinose kršeći tako zakone, nekad i uz saglasnost vlasti.
Najžalosnije od svega što naš izmučeni narod i ne uživa u penziji Bog zna kako dugo. Nakon iscrpljujućeg rada rijetko koji penzioner bude dugo na državnoj grbači. Moji roditelji su umrli mladi, oboje su bili samo godinu dana u penziji. Nisu samo oni umrli nedugo nakon odlaska u penziju mnogo ih je takvih.
Na svakim izborima stranke se utrkuju koja će dati bolja obećanja penzionerima jer njihovo biračko tijelo broji oko 560 hiljada ljudi a to nije zanemarljiva cifra. Svi bi voljeli ući u koaliciju sa strankom penzionera. Nakon izbora penzioneri shvate da su po ko zna koji put izigrani i da nijedna vlast nema posebnog sluha prema njihovim problemima. Oni se osjećaju kao balast u današnjem društvu umjesto da tu treću dob dočekaju u „miru i rahatluku“.
Čudna stvar je da su penzioneri uvijek prvi u redu za plaćanje komunalija i nisam nikad čuo da su nekom penzioneru isključili struju ili grijanje. Oni stegni svoj kaiš i plate sve režije a oni koji imaju mnogo veće plaće su neredovne platiše komunalija.
Ne znam da li je to zbog godina u koje neumitno ulazim ali sve više osjećam simpatije i sažaljenje prema tim ljudima koje viđam svako jutro kako sporim korakom gaze svoju uhodanu rutu između pijace i stana. U kesama je sve manje i manje namirnica ali odlazak u kupovinu njima predstavlja pravi mali ceremonijal koji im odašilje znakove da su još uvijek živi i aktivni.
Obzirom na moje godine i tako malo nakupljenog staža sumnjam da ću ikada doživjeti penziju ali moram reći i da mi i nije žao kada vidim koliko država obraća pažnju na ove istaknute članove naše zajednice.
Kako ih samo nije sramota? Oni sebi pumpaju plate i dnevnice a penzioneri koji u maniri Mandraka, velikog mađioničara, preživljavaju iz mjeseca u mjesec treba da spašavaju državu. Nije dosta što su poštenim i dugotrajnim radom zaslužili svaku marku koju dobiju nego im i to hoće smanjiti.
Mnogi penzioneri koji ne primaju penzije ili čije su penzije niže nego što su očekivali se oslanjaju na pomoć svoje djece kako bi preživjeli. Drugi su se preselili na sela gdje je život jeftiniji i gdje uzgajaju povrće i drže životinje. Oni koji to mogu rade na crno i tako nadopunjavaju budžet.
Cijeli penzioni sistem u BiH zavisi od blizu 1,4 milijarde KM koje se prikupe na osnovu uplata doprinosa za penziono osiguranje. Ali već deceniju mnoga preduzeća kasne ili su potpuno prestala uplaćivati doprinose kršeći tako zakone, nekad i uz saglasnost vlasti.
Najžalosnije od svega što naš izmučeni narod i ne uživa u penziji Bog zna kako dugo. Nakon iscrpljujućeg rada rijetko koji penzioner bude dugo na državnoj grbači. Moji roditelji su umrli mladi, oboje su bili samo godinu dana u penziji. Nisu samo oni umrli nedugo nakon odlaska u penziju mnogo ih je takvih.
Na svakim izborima stranke se utrkuju koja će dati bolja obećanja penzionerima jer njihovo biračko tijelo broji oko 560 hiljada ljudi a to nije zanemarljiva cifra. Svi bi voljeli ući u koaliciju sa strankom penzionera. Nakon izbora penzioneri shvate da su po ko zna koji put izigrani i da nijedna vlast nema posebnog sluha prema njihovim problemima. Oni se osjećaju kao balast u današnjem društvu umjesto da tu treću dob dočekaju u „miru i rahatluku“.
Čudna stvar je da su penzioneri uvijek prvi u redu za plaćanje komunalija i nisam nikad čuo da su nekom penzioneru isključili struju ili grijanje. Oni stegni svoj kaiš i plate sve režije a oni koji imaju mnogo veće plaće su neredovne platiše komunalija.
Ne znam da li je to zbog godina u koje neumitno ulazim ali sve više osjećam simpatije i sažaljenje prema tim ljudima koje viđam svako jutro kako sporim korakom gaze svoju uhodanu rutu između pijace i stana. U kesama je sve manje i manje namirnica ali odlazak u kupovinu njima predstavlja pravi mali ceremonijal koji im odašilje znakove da su još uvijek živi i aktivni.
Obzirom na moje godine i tako malo nakupljenog staža sumnjam da ću ikada doživjeti penziju ali moram reći i da mi i nije žao kada vidim koliko država obraća pažnju na ove istaknute članove naše zajednice.
Slika je strava!!!!
ReplyDeleteNisam bio sasvim jasan sa proslim komentarom,o realnosti i nostalgicnosti(bilo je dobro i slazem se ali doslo je neko "novo" vrijeme)Mislio sam reci da i sada nije lose(osvrt na CD)pa s malo optimizma,"nije sve tako crno",bih volio da je protkan pokoji post.
Znam ,tesko je,... !? ...slika sve govori i ovaj tekst.
Budi pozdravljen Vucak
-The future belongs to those,
ReplyDeletewho belive in the beauty of
their dreams.
Eleonora roosevelt.
U prevodu:
Buducnost pripada onome ko vjeruje
u ljepoti svojih snova...........
p.s.Optimizam,bolji dani,kada..????!!
Ervin