Televizija

Današnji operateri kablovske televizije se svojski trude da nam približe stanje u zemlji i svijetu dajući nam mogućnost da gledamo četrdesetak programa. Ljudi poput mene koji su nekada bili ovisnici o gledanju televizije su trebali doći na svoje. Uz sve molitve koje sam rabio u u tinejdžerskim godinama uključio sam bio i tu da imamo šarolikost kanala kao što je imaju npr. Amerikanci. OK, sad imamo sve te kanale koji su nam prije desetak godina bili tako nedostižni (MTV, Cartoon network i nekoliko sportskih kanala) ali ja sve manje vremena provodim ispred televizije sa uživanjem i iščekivanjem nekog dobrog TV eventa. Svjestan sam ja da sam i ja ostario i da imam mnogo manje vremena za gledanje televizije ali mislim da nije samo to razlog. Zna se potrefiti da na 40 kanala ne možeš uloviti u večernjem terminu neki film koji nisi gledao a da ga se isplati ispratiti u novi dan. Da ne pričamo o kanalima za koje samo znam da postoje na kablovskoj: Al jazzera, TV Crne gore, turski program, nekakvi dječji kanali i još mnogo toga nije nikada ušlo u svijet moje dnevne sobe. Kada malo bolje razmislim gledam samo tri hrvatska kanala, ponekad televiziju Srbije i naša tri nezavisna kanala (OBN, Pink BiH i ponekad Hayat). Naša dva državna kanala su tako očajna da u momentu dobijem nagon za povraćanjem gledajući kako se presipa iz šupljeg u prazno u brojnim političkim emisijama i debatama koje se vode na njima.

Najbolja stvar koja mi nenormalno liči na Big brother sranja je zasjedanje našeg parlamenta kada se naivni narod posadi ispred kockaste kutije i satima gleda nebuloze koje uglavnom završe tako što se ni oko dnevnog reda ne mogu dogovoriti naši preplaćeni parlamentarci. Da nije sporta kojeg se redovito prenosi ja nikada ne bih prebacio na naše državne kanale. Fascinantna je stvar oko plaćanja naših programa kroz plaćanje telefonskih računa. Ja takav vid deranja sirotog naroda još nisam upamtio. Iako se i kablovska plaća narod je obavezan plaćati namet haračlijama iz Sarajeva ako hoće da imaju telefon u funkciji.

Posebna priča su zaposleni na televiziji. Uz par izuzetaka tamo rade polupismeni papci koji u normalnim svjetskim TV kućama ne bi mogli na kafe praviti. Duška Jurišić je jedna od njih koja mi je pala na pamet. Vodi žena kontakt emisiju sa gostima u studiju i svako malo im upada u riječ i pametuje više od sve i jednog gosta. Nije mi jasno kako niko do sada nije napustio emisiju koju ona vodi.

Sportski komentatori koji prenose utakmice su toliko dosadni da sam do sada bar pola utakmica gledao bez tona jer njihovo beskonačno ponavljanje google podataka o igračima mi ne dopušta da se udubim u gledanje prenosa. Sa nostalgijom se sjetim reportera iz nekadašnje Juge koji su tako znali napaliti gledaoce u našim domovima da se adrenalin osjetio desetak metara oko zgrada. H. je imala jednu jako pametnu opservaciju zašto su tadašnji komentatori bili bolji. Kaže, regrutirali su ih na radiju a kada radiš na radiju onda moraš prenijeti atmosferu među slušaoce. Današnji komentatori, izuzevši ovog novog Marijana Mijajlovića, su idealni za prenose komemoracija.

Sve u svemu nadam se da RAK (regulatorna agencija za komunikacije) poraditi na tome da se i naše dvije televizije približe kvalitetom televizijama naših susjeda.