Dubioza kolektiv

Nekada davno sam čuo jednu jako umnu uzrečicu koja mi se urezala u pamćenje: „U besptičju je i šupak slavuj“. Vođen tom narodnom umotvorinom odlučih da se još jednom uputim na koncert „Dubioza kolektiva“. Ta sarajevsko-zenička grupa je meni jedna od dražih sa ovih prostora i jako su dobri u koncertnim nastupima. Ne moram ni spominjati da je jedan od važnijih razloga mog odlaska na koncert i to što je to jedna od dražih grupa moje bolje polovice.

Ja, čovjek u godinama, sam se obukao kao da sam krenuo u drva a ne na koncert. Obukao sam bar tri sloja tople odjeće jer je napolju temperatura bila dobrano ispod nule. Dvorana HKD-a je bila zagrijana do usijanja, a još su nas po belaju zapala nekakva mjesta pored samog radijatora koji je tako grijao da sam pomislio da su oni Indijci što nam lože grijanje Hrvatskog porijekla kad ovako grije u Hrvatskom domu. Do dolaska svugdjeprisutnog Guleta sam bio ubjedljivo najstariji posjetitelj ovog eventa. Bilo je tu jako mnogo djece s čijim sam se roditeljima svojevremeno družio.

Iako je na plakatima pisalo da koncert počinje u pola devet prva predgrupa (ako se to tako može nazvati) je izašla na stage negdje oko devet. To su bila neka tri mulca koji su nabrajali kao moja pokojna komšinica Drenka kada joj mi, djeca, pogodimo loptom u prozor. Nesuvisli „sampleovi“, monotona muzička podloga i rime na nivou rima pokojnog Ive koji je svojevremeno hodao po čaršiji i ljude podbadao svojim upadicama su me tjerali u očaj. Nakon njih došli su neki koji se zovu „Mučenička grupa“ i koji su opravdali svoje ime time što su nas junački mučili nekih pola sata još gorim rimama i vjerovali ili ne, još gorim nastupom.

Poslije njih je na red došao Goran Kovijanić Kowa koji je jedini nešto vrijedio i uspio je razbuditi publiku, a moram priznati i mene koji sam već uveliko razmišljao u stilu „šta meni sve ovo treba“. Kowa je izuzetno nadaren mladi muzičar koji je u pratnji svog Dj-a atmosferu doveo na neku koncertnu razinu.

Negdje oko pola jedanaest su na stage izašle zvijezde večeri – „Dubioza kolektiv“. Silovito su krenuli sa uspješnicama sa svog posljednjeg CD-a „Firma ilegal“ i odmah publiku bacili u trans. Akustična dvorana HKD-a je bila idealna da se svirački dio banda pokaže u svom najboljem svijetlu, posebno izvrsni gitarista kojem sam zaboravio ime (jebaji ga, Sarajlija je svakako, hahha). Koliko god instrumentalni dio bio dobar tako su bile vidljive tegobe vokalnog dijela kojem jako nedostaje toplina ženskog vokala od kad je otišla Adisa. Njenom bratu je već na trećoj pjesmi pukao glas tako da su ga tonci morali pojačavati da bi se ikako čuo. Izredali su sve svoje hitove za manje od sat i pol i najavili kraj koncerta. Publika se u nevjerici počela razilaziti kada su dečki izašli opjevati još samo jednu pjesmu na bis. H. je bila razočarana zbog toga što smo izašavši neposredno prije tog bisa propustili za nju najzanimljiviji dio večeri – skidanje do pasa skoro svih članova grupe.

Sve u svemu, „Dubioza kolektiv“ postaje sve više dubioza a sve manje kolektiv, obzirom da se svakih šest mjeseci umanjuju za po jednog člana. Odlazak Adise će jako teško nadoknaditi jer je evidentno koliko im nedostaje, posebno u nekim stvarima sa prošlih albuma.

Dva sata „svirke“ predgrupa i sat i dvadeset minuta svirke Dubioze su samo potvrdili onu staru izreku koja kaže: „Kada je dugačak peting, tu i nema nekog posebnog sexa“.