Zdravstvo u Zenici

Prvi put se Opšta Zenička bolnica pominje davne 1953. godine a zadatak joj je bio da liječi bolesnike iz Zeničkog sreza. Upravnik je bio poznati Dr. Adolf Goldberger. Šest godina kasnije izgrađena je bolnica na mjestu gdje se i sada nalazi a tim potezom je napravljen značajan korak u razvoju zdravstvene djelatnosti, posebno zdravstvene zaštite stacionarnog tipa. U samostalnoj državi BiH bolnica je preimenovana u Regionalni medicinski centar i zbrinjava bolesne iz čitavog kantona.

Čovjek bi pomislio čitajući ovo da se kvaliteta usluge popravila ali moje mišljenje je da je sada pažnja i njega koju bolesnici dobijaju na znatno nižoj razini. Primjer koji me nagnao na pisanje ovog posta to i potvrđuje.

Jedna moja prijateljica, mlada majka, je odvela svog devetomjesečnog sina na pregled u bolnicu. Malenom su odredili boravak i terapiju. Normalno, kao i svaka majka koja brine o svom djetetu, moja prijateljica je zatražila da i ona bude uz dijete jer je maleni izuzetno vezan za nju. Odbili su je izuzetno grubo, a čak je i nisu obavijestili o njenim pravima da bude sa djetetom tokom dana. Nakon nekoliko dana koje ona provodi na relaciji kuća – bolnica sve više sam ubijeđen da je danas ostanak u bolnici jedna od najgorih stvari koja ti se može desiti. Pri tome treba imati na umu da je bolnica mjesto u kojem se ljudi zadržavaju samo onda kad nemaju drugog izbora. Mislim da ne postoji niti jedno drugo mjesto na svijetu gdje možete sresti toliko ljudske patnje, bola i nesreće. Mjesto u kojem se ljudski život svodi na onaj najprizemniji nivo i u kojem i lijepa riječ nekad vrijedi više od najefikasnijeg lijeka. Ko je ikad imao bar nekog bliskog da leži u bolnici zna o čemu govorim.

Ta moja prijateljica je svjedokom da dječicu koja leže gore nemaju baš ugodne uslove za ozdravljenje. Nerijetko se dešava da ih propuste nahraniti a pelene im promijene čak jednom dnevno. Sestre kao da su alergične na dječji plač i ponašaju se kao da su to plastične lutke a ne djeca. Shvatam da nije ni malo prijatno gledati i slušati dječji plač po cijeli dan ali njima je to ipak profesija i morale bi biti ipak mnogo tolerantnije. Ima i majki koje pobjegnu iz bolnice ostavivši dijete koje doje, ima i onih koje ne dolaze po djecu ni nakon što ih otpuste iz bolnice, a ne treba izostaviti da na odjelu često radi čak jedna sestra na dvije do tri sobe. Ipak ne treba zaboraviti da je plata u bolnici dosta dobra (za današnje uslove) i nije mi jasno bar da je te sestre i doktori koji rade sa djecom ne opravdaju.

Današnji doktori su posebna priča. Ne znam kakav je omjer trenutno ali mislim da još uvijek ima veliki broj specijalista koji paralelno rade na dva mjesta. Rade u bolnici ali i u nekoj od privatnih specijalističkih ordinacija gdje su vjerojatno bolje plaćeni. Nije rijedak slučaj (a svako od vas zna bar dva) u kojima te doktor pošalje na pretrage u neku od privatnih klinika premda taj pregled može obaviti u bolnici.

Prije rata nije bilo privatnih klinika ali nije bilo ni toliko gužve po bolnicama. Nije moguće da se uz svu modernu tehnologiju danas mora toliko čekati na pregled. Ako nemaš para da „poguraš“ doktora onda ti slijedi čekanje od nekoliko mjeseci za neki od komplikovanijih pregleda. Izgleda da su je veliki broj današnjih doktora pri polaganju svoje famozne Hipokratove zakletve držao prekrštene prste iza leđa (znate ono kao da zakletva ne važi).

Na kraju svojim čitateljima od sveg srca jedino mogu poželjeti puno zdravlja, posebno onim koji trenutno žive u Zenici. I da se nikako ne razbole ako nemaju para.