Kocka

Prije nekih dvadesetak godina na ovoj planeti se moglo samo za Engleze reći da su kockari i da se vole kladiti. Na ovim prostorima je bilo samo klađenje u državnim lutrijama, i to sportska i loto, ali ni to nije bilo zabrinjavajućih razmjera.

Danas je kocka jedna ogromna industrija koja je zadnjih pet, šest godina među vodećim u veličini uplaćenih poreza na promet. Svjestan sam ja da kocka, prostitucija i kriminal rastu u zemljama koje su u financijskoj krizi ali kod nas je došao do izražaja onaj naš prepoznatljivi mentalitet koji se očituje kroz to da mi sve što radimo radimo do ekstremnih vrijednosti.

Neki dan sam sreo prijatelja koji se mjesecima mučio da izda poslovni prostor. Tražio je bilo koju firmu da ga preuzme izuzev kladionica. Tražio je mjesecima ali nije uspio nego je popustio i izdao ga kladionici. Ne znam da li postoji ijedan kvart u gradu u kojem nema dvocifren broj kladionica.

Ja sam do prije godinu dana bio jedan od ljudi koji su najviše zagrizli u taj porok ali sam se, hvala Bogu, dobrano izliječio. Danas odigram maksimalno dvije KM na tiket a nekad se Boga mi trošilo mnogo više. Kockao sam na elektronskim pokerima, slot mašinama, čak sam išao i na štelu (tombolu). Pravdao sam to nekakvom adrenalinskom injekcijom koja mi je bila potrebna u svom ovom sivilu a nisam htio sam sebi priznati da sam bio junački navučen na taj „sport“. Ponekad pomislim da je ovisnost o o kocki jača od heroinske ovisnosti jer sam znao jednog prijatelja koji je nedavno preminuo i koji je bio ovisnik o heroinu više od dvadeset godina - metadonsku terapiju je prodavao da bi ispunio tiket kladionici.

Mnogi brakovi i veze su pukli zbog prekomjernog i nekontrolisanog kockanja. Najplastičniji je primjer mog poznanika koji je imao divan brak, divnu ženu i dijete, posao glavnog likvidatora penzija u socijalnom i onda je otkrio „čari“ kocke. Tokom jednog vikenda je „likvidirao“ penzije u iznosu od, kažu, 30 hiljada maraka, ostao bez posla, žene i djeteta i počeo raditi kao potrčko za jednog lokalnog moćnika.

U svojoj „kockarskoj istoriji“ sam vidio veliki broj gazda koji su prokockali lokale i zadužili se kod kamatara, a znam i dvojicu koji su se ubili zbog nevraćenih kockarskih dugova. Nikad nisam sreo ni jednu osobu koja je u „plusu“ kada se sabere sve uloženo i dobijeno u kockarskim aktivnostima. Dobri su jedino vlasnici kockarnica.

Žalosna i poražavajuća činjenica je ta da su glavni posjetioci u kockarnicama invalidi tako da su sve kockarnice pune onog dana kada se u Zenici isplaćuje invalidnina. Ponekad pomislim da su u kocku upetljani i vražji prsti jer su mnogi dobili neku lovu kada su prvi put počeli. To ih navuče tako da nisu ni svjesni kakvo ih je zlo snašlo.

Da moja tvrdnja ima osnova govori i činjenica da kada saberete brojeve koji se nalaze na stolu za rulet dobijete ni manje ni više nego sam đavolji broj 666.

Ja sam se izliječio od ove pošasti a vi ako niste probajte ostaviti to dok još imate vremena.