Kako starimo

Jučer sam zahvaljujući blagodatima Facebooka uspostavio kontakt sa prijateljicom s kojom nisam imao kontakta više od dvadeset godina. Nekada davno smo bili jako dobri prijatelji. Ispričala mi je svoj život u kratkim crtama, koliko je to uopće moguće uraditi u nekih dvadesetak minuta. Dotuklo me kada sam pogledao njenu sliku na rubu onog chat prozorčića pa nisam izdržao nego sam je onako, bosanski nekulturno upitao koliko joj je stara ta slika. Odgovorila mi je da je slika napravljena prije nekoliko sedmica. Nisam mogao da vjerujem. Ljudi moji, ona izgleda apsolutno isto kao i kada smo se zadnji puta vidjeli (prije dvadesetak godina).

Tada sam shvatio da je kod nas obrnuta situacija. Kod nje se sve u životu promijenilo na bolje a ja sam stao tamo negdje osamdeset i neke, a kod izgleda je ona ostala u kasnim osamdesetima a ja izgledam kao otac onog kojeg ona pamti.

Zašto ovo pišem i gnjavim vas?

Zato što mi idu na živce priče ljudi koji žive vani i pričaju o tegobnom načinu života u dijaspori, a svi koji dođu od tamo izgledaju kao da su friško izronili iz nekih modnih časopisa za razliku od nas koji trunemo ovdje. Ok, moja prijateljica ne puši i nije popila cisterne alkohola kao ja ali nije valjda to jedini razlog što mi ovdje naglo starimo?

Odmah da se ogradim od mogućih komentara, ja ne pljujem po dijaspori i nisam ljubomoran na uvjete života ali ne mogu da svarim ljude koji dođi iz vana pa kukaju nama ovdje.

Jedan prijatelj čijih se riječi uvijek rado sjetim je jedan od rijetkih koji je iskreno i jako lijepo odgovorio na moje pitanje o razlici života ovdje i tamo gdje on živi. Sasvim smireno i sa osmijehom mi je rekao da je ovdje lijepo a tamo dobro, ali i da je naučno dokazano da se od lijepog ne može živjeti. Uvijek sam govorio ljudima da je ovdje lijepo doći na „safari“ da se vide ove „preživjele životinje“ i da se onda ljudi mogu sretni vratiti kući jer bi najebali da su ovdje ostali.

Sve češće uviđam sličnost Zenice i malenih primorskih mjesta koja žive od turizma. Zenica ne živi od turizma ali itekako prodiše kada dođu ljudi iz dijaspore jer donesu pare i potrebnu živost u grad. Zimi je sve drugačije. Sinoć smo Stole (nekadašnji gazda Šena koji sad vodi jedan kafić u čaršiji) i ja zaredali i brojali goste po kafićima u staroj čaršiji. U jedanaest objekata je bilo 17 gostiju i 15 konobara. Da ne biste pomislili da sam brojao goste iza ponoći moram naglasiti da je to bilo oko pola devet uvečer. Svi se vi sjećate perioda kada si morao obići bar desetak kafića da nađeš mjesto za popiti piće, bar s nogu. Sinoć mi je Zenica ličila na moj maleni Trpanj na Pelješcu koji zimi ima 230 stanovnika i nikakav noćni život.

Znam, niko meni nije kriv što nisam i ja otišao živjeti negdje vani, mada sam imao šanse. Ali mi i dalje nije jasno zašto ljudi u Zenici tako brzo ostare?