Zdravstvo u Zenici - drugi dio

Juče sam pisao o zdravstvu u Zenici. Moram priznati da sam napisao tekst u kojem sam puno kritikovao pa sam vjerovatno zbog toga i sam kritikovan. Nisam od onih koji ne mogu podnijeti loše kritike pa da zbog toga nastavljam priču o zdravstvu. Jednostavno sam nakon te kritike ponovo pročitao svoj tekst i sam se uvjerio da u njemu nema niti jedna rečenica koja govori pozitivno.

Iz mog prethodnog teksta bi se dalo zaključiti da u Zenici ne postoji niti jedan doktor ni medicinska sestra koji svoj posao obavljaju kako treba. I moram uputiti izvinjenje svima njima. Ljudi u bijelom koji svoj posao obavljaju sa ljubavlju ne dijeleći pacijente na „one koje znaju“ ili „one koji im mogu valjati“ sasvim sigurno ne zaslužuju da budu kritikovani i moj prethodni post se nije bavio njima niti su oni bili ti koji su isprovocirali onakvu kritiku.

Ovdje se ponovo radi o tome da su ti dobri postali manjina. Ili možda bolje reći – ti dobri ne mogu doći do izražaja zbog toga što je kompletno zdravstvo tako uređeno da niti oni ne mogu svoj posao obavljati kako treba. Znamo svi vrlo dobro da se u toj istoj bolnici štedi tako što se stalno smanjuje broj medicinskih sestara koje rade na jednom odjelu. Tako vrlo često imate situacije da najbolja medicinska sestra ne može biti u šest soba istovremeno. I koliko god da ona dobro radi svoj posao nema priliku da pomogne svima. A pacijent to doživljava tako što ima osjećaj da nekog tamo boli neka stvar za njega.

Znamo svi isto tako da je naš narod malo teško naučiti da postoje neka pravila. Bolesnik se smjesti u bolnicu u slučaju kad mu treba neka vrsta njege koju nije moguće dobiti kod kuće. I onda se u masi slučajeva i doktori i sestre moraju boriti sa familijom i prijateljima bolesnika objašnjavajući im da postoji vrijeme za posjete, da postoji hrana koju bolesnik smije jesti, da je to sve neko smislio da bi pomogao bolesniku. Da ne spominjem one situacije u kojima ih tretiraju kao ljude koji moraju pomoći čak i kad takvo nešto možda i nije moguće. Sve su to problemi sa kojima se danas sreću medicinski radnici i znam da im nije lako. Međutim, i tu se najčešće dešava da zbog svih tih stvari ispaštaju oni koji ne zaslužuju. Ljudi koji poštuju pravila i koji vjeruju u medicinu dobiju tretman kao i oni koji su doveli do toga da se stvori taj loš odnos između bolesnika i doktora.

Postoji tu i jedan problem o kojem se javno malo govori – bolje prolaze svi oni koji imaju stranku iza leđa. Da, nemojte se čuditi – politička stranka i ovdje garantuje bolji tretman doktora i zdravstvenih radnika. I oni koji nisu obukli neku vrstu tog političkog dresa vrlo često samo smiju gledati kako se rade stvari koje ne služe na čast zdravstvu i tako plemenitom zanimanju kao što je medicinsko zanimanje.

Postoji još jedan problem u odnosu doktori – pacijent. Doktorima je bolest nešto sa čim se sreću svaki dan, skoro pa normalna pojava. Svakom pacijentu je njegova bolest najveći problem na svijetu i svaki pacijent očekuje od doktora da se prema njemu tako i ophodi. Malo ko će od nas pomisliti na to da je gripa koja nas zeza i ne da nam da normalno funkcionišemo jednom doktoru samo šesnaesta gripa danas pored svih ostalih upala grla i ne znam koliko bolesti sa kojima se taj dan sreo. Rad doktora je pod povećalom baš zbog toga što se njihove greške vrlo često ne mogu ispraviti. Uvijek mi je na pameti poređenje između doktora i automehaničara – da li bi automehaničar mogao ikad popraviti upaljen automobil?

Ne mogu da ne spomenem i „Hitnu pomoć“ koja takođe radi u uslovima koji nisu reprezentativni. Ako vam slučajno zatreba njihova usluga bićete super usluženi ukoliko nisu sva vozila već na intervenciji. Ako su sva vozila već zauzeta zbog takođe hitnih slučajeva onda vam samo mogu reći da i niste baš rođeni pod sretnom zvijezdom.

I onda kad se sve to smiksa u jednu cjelinu dobijete ružan osjećaj. Osjećaj koji dovodi do toga da se nadate da nikad nećete biti bolesni. I da se pored svega nadate da ćete biti takve nafake da u svom tom bućkurišu nabasate na doktora kojem će jedini cilj biti da vam pomogne. Bez obzira na to ko ste, šta ste i odakle ste. I da to uradi samo zbog toga što mu je to posao koji je odabrao jer voli pomagati ljudima, a ne zbog toga što će za to dobiti neku dodatnu „kafu“.

P.S. Još jednom se izvinjavam svim doktorima i medicinskim radnicima koji svoj posao obavljaju savjesno i pošteno. Lično ih poznajem dosta. I samo zbog njih vjerujem da će i zdravlje u ovom našem gradu uskoro postati više cijenjeno. Kao što se nadam da će vrlo brzo broj kvalitetnih i sposobnih medicinskih radnika premašiti broj onih koji kaljaju ugled ovog plemenitog zanimanja.