JNA

Hana, a mislim i sve žene ovog podneblja, dobija neku vrstu osipa kada muški započnu svoje priče o vojsci. Nikada mi nije bila jasna ta njihova neuviđavnost prema jednom izuzetno važnom periodu naših života. Nekada davno je moja pokojna mama rekla da vojska od svakog dječačića napravi muškarca i mogu vam iz svog primjera reći da je bila u pravu.

U vojsci su nas učili da pravimo krevete, da slažemo odjeću na širinu kape (obzirom na gabarite glave moja je bila uvijek bila preširoko složena), da ribamo podove i masu nekih drugih stvari koje razmažena balavurdija nikad prije nije radila. Svako je imao svoje obaveze i morao si steći radne navike ako ih prije nisi imao. Fascinantne su mi bile i one vakcine koje smo dobijali prvih dana vojske a koje su nas štitile od raznih prehlada i trovanja, tako da si mogao pojesti i konzervu svog godišta pa prespavati na kišnoj livadi a da se ne razboliš.

Jako se dobro sjećam i stida mog komšije koji je bio odbijen za služenje vojnog roka radi neke srčane mane. U to doba si se osjećao izopćenim ako nisi služio vojsku. Čak je i Gule morao služiti vojsku ali ju je služio kao „pacifist“, što znači da je jedini u kasarni nosio drvenu pušku i drveni nož.

Mnogi su služili vojsku u nekim nedođijama na granici a neki sretnici poput mene su služili u Beogradu. Svako od nas je imao nekog „škrtog“ Slovenca ili pijanog Vojvođanina u spavaoni i sve te priče sliče jedna drugoj. Mnogi se sjećaju nekih događaja, lijepih ili ružnih a meni je najjače sjećanje na Kremipan, poslasticu koja jako liči na Eurokrem ali je mnogo ukusnija. Ja sam ga jeo samo u vojsci i nikad poslije.
Mnogi iz generacije starije od moje su se tetovirali u vojsci tako da je moj poznanik imao i neprijatnu situaciju kada mu je mali nećak vidio tetovažu sa imenom njegovog najboljeg prijatelja na podlaktici.
Maleni je sav zbunjen zapitao strica da nije slučajno peder kada ima istetovirano muško ime na ruci?

Sjećam se i jedne scene kada smo mi kao napaljeni mulci krišom gledali porniće na onim kino projektorima koji su reproducirali trake sa super osmice. Skupilo se nas deset i pustimo neki filmčić koji traje desetak minuta i nakon petog gledanja čujemo jednog prijatelja koji sav unezvijeren kaže da zaustavimo prošlu scenu. Zaustavismo je i imamo šta i vidjeti - dlakavi brko koji je povaljao bar pet Švabica je imao na ramenu istetovirano JNA i sidro. Ne mogu vam riječima opisati naš ponos što je taj obdareni majstor naše gore list a još znamo i da je služio vojsku u mornarici!

Znam da mnogi neće shvatiti ili podržati moj stav ali ja se rado sjetim mnogih detalja i tog perioda mog života.

P.S. Da me neko ne bi krivo shvatio ja sam pisao o JNA do 1990. godine.