Sarajevo i Zenica

Danas sam na radiju čuo da je prošlo petnaest godina od onog groznog masakra na pijaci Markale u Sarajevu. U momentu mi je kroz glavu prošla ona grozna slika sa fudbalske utakmice između Čelika i Sarajeva kada je dio Robijaša psovao Markale. Tog dana sam se osjećao bijednim i manjim od crva zato što sam Zeničanin. Znam ja da i navijači Sarajeva nama psuju i upućuju pogrdne nadimke ali ne mislim da im mi moramo vraćati na tako jadan način.

Sredinom devedesetih, netom nakon potpisivanja dejtonskog sporazuma, sam radio u Sarajevu nekih šest mjeseci. Osjetio sam ogroman antagonizam koji vlada između naša dva grada. Svi sada bacaju ljagu na navijačke skupine i njih krive za netrpeljivost koja se svakodnevno apostrofira kroz medije, a ja mislim da je to nastalo mnogo prije. Sarajevo gaji neku vrstu maćehinskog odnosa prema svim gradovima iz tzv. Bosanske provincije.

Mi, Zeničani, ne osjetimo razliku između Sarajeva danas i Beograda koji je simbolizirao normalnim ljudima neshvaćen centralizam. Sve banke, ministarstva, udruženja, pa čak i sjedišta vjerskih poglavarstava su smještena u Sarajevu. Sasvim je normalno da se onda taj grad i izgrađuje i razvija, a Zenica koja je u onoj državi davala ogromne doprinose (a i sada nas gule), ništa.

Kada pogledate prosječne lične dohotke kod nas i kod njih vidjet ćete da Sarajlije zarađuju nekih 30 procenata više od nas. Ja i nisam neki ekonomski stručnjak ali mi nikako nije jasno da mi koji imamo industriju i proizvodimo imamo manje plaće od njih koji prodaju maglu. Stoga i ne čudi da svaki iole sposoban Zeničanin koji ima ponudu iz glavnog grada ne razmišljajući ni trena odlazi tamo.

Ne kažem, Sarajevo je pretrpjelo groznu kalvariju ali to ih ni u kom slučaju ne opravdava da se ponašaju prema nama kao prema manje vrijednim.

Jedina stvar na kojoj zavidim Sarajlijama je ta što oni stvarno vole svoj grad pa onda mrze ostale dok kod nas to i nije toliko izraženo. Ponekad mi se čini da mi prvo mrzimo Sarajevo a tek na drugom mjestu nam je ljubav prema Zenici. Možda bismo se i mi mogli dignuti iznad tog trivijalnog primitivizma i za početak voljeti svoj grad. A ako nam ostane viška emocija onda mrziti Sarajevo (a može i Želju).