Kruh naš nasušni...

„Miriše hljeb, što Salčin sprema a tebe nema...“ napisao je negdje prije dvadeset godina Spaha, lider grupe „Nemoguće vruće“.

Fakat je taj hljeb mirisao drugačije od ovih koje danas peku u raznim pekarama u Zenici. Ta mala pekara smještena u samim centru zeničke čaršije je bila i ostala brand kada je u pitanju proizvodnja peciva u našem gradu.

Prije nekih tridesetak godina u našem gradu si mogao kupiti kruh u Inpekovim, državnim pekarama koje su snabdijevale i samoposluge, i u par samostalnih pekarskih radnji. Među najpoznatijim su bile pekare „Ekinović“ koja se nalazila na mjestu sadašnje Poljoprivredne apoteke na pijaci i pekara „Salčinović“. Pekara „Ekinović“ se ugasila negdje početkom osamdesetih a u narodu je ostala izreka za nekog ko ima usta da su mu usta k'o „Hamdina pekara“ tako da je Salčinova pekara ostala sama da snabdijeva čaršiju hljebom, lepinama i posebno kiflama.

Danas kifle prave sve pekare u gradu ali nikad niko neće uspjeti potrefiti onaj šmek Salčinovih, posebno kada su vruće. U periodu od '85. – '90. masa raje je išla u Novi Travnik (tadašnje Pucarevo) u diskoteku „Monaco“. a velika većina njih je u povratku svraćala u čaršiju na tople kifle. Najbolje su među rajom kotirali oni koji su bili dobri sa pekarima da se ne bi moralo u redu čekati. Još uvijek su mi pred očima scene kada dvadesetak ljudi sjedi i na haubama razmazuje pavlaku ili maslac po vrelim kiflama. Stoga nije ni čudo da ljudi koji su u ratu izbjegli iz Zenice u jednu od osnovnih formulacija nostalgije ubacuju i Salčinove kifle.

Devedesetih godina prošlog vijeka su se počele otvarati i druge. Famozna pekara „Partizan“ u Sarajevskoj ulici koja je u ratu uzela ime drugog fudbalskog tima (sad se zove „Čelik“) je prerasla u malo preduzeće koje sada ima tri-četiri objekta u gradu. Prava ekspanzija je nastala poslije rata kada su ljudi po starom zeničkom kopirajućem sistemu počeli otvarati pekare. Sada ih ima toliko da se svaki put pogubim kada dođem u samoposlugu da pitam koji kruh imaju. Tu počne nabrajanje: „Ekmek“, „Lindapek“, „Paris“, „Inpek“... I to traje li traje.

Sa ove tačke gledišta mi nije jasno kako smo mi prije rata bili svi siti a radile su svega dvije, tri pekare dok ih sada ima dvadesetak. Ja, stara mrcina koja sporo mijenja navike, još uvijek kupujem kifle i ramazanije kod Salčina a kruh Inpekov iako se svi lože na neke novotarije tipa lanenog kruha ili nekog b(r)avarskog kod Mime u Parnoj pekari.

Ne kažu džaba stari ljudi, Vu(ča)k dlaku mijenja ali ćud nikako.