18 February 2009

Kruh naš nasušni...

„Miriše hljeb, što Salčin sprema a tebe nema...“ napisao je negdje prije dvadeset godina Spaha, lider grupe „Nemoguće vruće“.

Fakat je taj hljeb mirisao drugačije od ovih koje danas peku u raznim pekarama u Zenici. Ta mala pekara smještena u samim centru zeničke čaršije je bila i ostala brand kada je u pitanju proizvodnja peciva u našem gradu.

Prije nekih tridesetak godina u našem gradu si mogao kupiti kruh u Inpekovim, državnim pekarama koje su snabdijevale i samoposluge, i u par samostalnih pekarskih radnji. Među najpoznatijim su bile pekare „Ekinović“ koja se nalazila na mjestu sadašnje Poljoprivredne apoteke na pijaci i pekara „Salčinović“. Pekara „Ekinović“ se ugasila negdje početkom osamdesetih a u narodu je ostala izreka za nekog ko ima usta da su mu usta k'o „Hamdina pekara“ tako da je Salčinova pekara ostala sama da snabdijeva čaršiju hljebom, lepinama i posebno kiflama.

Danas kifle prave sve pekare u gradu ali nikad niko neće uspjeti potrefiti onaj šmek Salčinovih, posebno kada su vruće. U periodu od '85. – '90. masa raje je išla u Novi Travnik (tadašnje Pucarevo) u diskoteku „Monaco“. a velika većina njih je u povratku svraćala u čaršiju na tople kifle. Najbolje su među rajom kotirali oni koji su bili dobri sa pekarima da se ne bi moralo u redu čekati. Još uvijek su mi pred očima scene kada dvadesetak ljudi sjedi i na haubama razmazuje pavlaku ili maslac po vrelim kiflama. Stoga nije ni čudo da ljudi koji su u ratu izbjegli iz Zenice u jednu od osnovnih formulacija nostalgije ubacuju i Salčinove kifle.

Devedesetih godina prošlog vijeka su se počele otvarati i druge. Famozna pekara „Partizan“ u Sarajevskoj ulici koja je u ratu uzela ime drugog fudbalskog tima (sad se zove „Čelik“) je prerasla u malo preduzeće koje sada ima tri-četiri objekta u gradu. Prava ekspanzija je nastala poslije rata kada su ljudi po starom zeničkom kopirajućem sistemu počeli otvarati pekare. Sada ih ima toliko da se svaki put pogubim kada dođem u samoposlugu da pitam koji kruh imaju. Tu počne nabrajanje: „Ekmek“, „Lindapek“, „Paris“, „Inpek“... I to traje li traje.

Sa ove tačke gledišta mi nije jasno kako smo mi prije rata bili svi siti a radile su svega dvije, tri pekare dok ih sada ima dvadesetak. Ja, stara mrcina koja sporo mijenja navike, još uvijek kupujem kifle i ramazanije kod Salčina a kruh Inpekov iako se svi lože na neke novotarije tipa lanenog kruha ili nekog b(r)avarskog kod Mime u Parnoj pekari.

Ne kažu džaba stari ljudi, Vu(ča)k dlaku mijenja ali ćud nikako.

6 comments:

  1. Citajuci ovaj tvoj tekst o 'Salcinovim kiflama' osjetio sam miris istih u nosnicama.
    Nesto ranijih godina,...'Francuske vekne' bile su 'bumm' ,medu tadasnjim, klincima i princezama.
    Pozdrav!

    ReplyDelete
  2. Bez zamjerke drugim pekarama ali lepine (ili ramazanije kad ih kupujes uz Ramazan) su definitivno najbolje kod Seje, a mislim da je hljeb (a moze kruh) najukusniji u Parnoj ako se jede frisak dok je jos topao. Ako se racuna na njega i sutradan ili za tri dana onda su nabolji (a kazu i najzdraviji) crni ili jecmeni hljebovi.

    ReplyDelete
  3. Nešto što ni ja, ni brat nismo voljeli dok smo bili klinci, je buđenje u hladna zimska jutra (jer su i zime nekad bile drugačije, hladnije, ali ljepše) kada ti se od hladnoće lijepe nosnice, pa ne možeš normalno da dišeš, a još se nije ni razdanilo kako treba. Trebalo je ići po kruh u “Hamdinu pekaru”. Kako smo stanovali u ulici koja se nekad zvala 8.marta, najkraći put nam je bio Sarajevskom ulicom do Frizerskog salona “Duško”, a onda niz Srpsku mahalu. Ako nisi dovoljno uranio, to je značilo da ćeš morati čekati u redu i dodatno se smrzavati. Tugaljivim pogledom ispračaš svakog kupca koji je dobio svoj vruć kruh, i sa čežnjom gledaš u pravcu malene šube kroz koju je provirivala bijela ruka gola do lakta I posuta brašnom, da spusti kruh u ceker. Svaki put kada bi se šuba otvorila, kroz nju bi suknula bijelo-plavičasta para koja je sa sobom donosila toplinu unutrašnjosti pekare, i sve što si joj bio bliže, to su i toplina i miris vrućeg kruha bili veći.
    Prije nego krenem, valjalo se dobro obući, a dok je trajala ta seansa oblačenja, majka je u jednu kesu sipala brašno iz nase velike vreče koja se nalazila u špajzu. Više se ne sjećam koliko je tačno bilo brašna u kesi koju sam nosio u pekaru, ali znam da sam se kući vraćao sa dva velika topla kruha. To je bilo nešto po čemu je ova pekara bila poznata, jer ako se mami taj dan nije mijesio kruh, mogla je trampiti brašno za kruh što je ponekad znalo svakako dobrodoći. Mnogi su u to vrijeme koristili ovu pogodnost.
    Kruh se zamotavao u raznorazne papire i krpe. Bilo da se radilo o komadima vreća od brašna ili lijepim i šarenim kuhinjskim krpama ili o naročito za tu svrhu skrojenim i sašivenim kesama, sve je imalo samo jednu svrhu, a to je da se ne dozvoli gubitak ni trunčice od mirisa i toplote kruha i da se takav, kakav je izašao iz pekare, donese i servira na sto.
    I dok ovo pisem ne mogu a da se ne prisjetim velikog hita “Bijelog Dugmeta” – “Da sam pekar mala moja, ne znam bil’ me htjela”, koja se do u beskonačnost vrtila na našim gramofonima, i uz koje smo na dernecima dočekivali neka druga , ali nama svakako ljepša jutra.
    P.S.
    Čitajući tvoj tekst, primjetio sam da sasvim nesvjesno koristiš obe riječi i KRUH i HLJEB što me je posebno obradovalo, jer mi je to potvrdilo ono čime možemo biti ponosni, a to je da ljudi sa ovog podneblja nisu i nikad neće biti opterećeni tim glupim jezičkim barijerama.

    Pozdrav od Tatić Senada

    ReplyDelete
  4. Koga zezas ba Senci , nisi ti Tatic ti si Zilic , vise ti volis Zilice sa mamine strane priznaj , pola ti se prasta.

    ReplyDelete
  5. a jas sam odrasla na odmutu .sad bas zamirisa ...
    ne znam sta da ti kazem cudna je bolest nostalgija ...

    ReplyDelete
  6. moj tata je odrastao u Hamdinoj pekari...Hamdo pekar mu je bio dido..ja sam puno mladja,ali sam dosta prica cula, vezanih za pekaru i zenicu, od tate : )))

    ReplyDelete