Sve iz inata

Mnogi od vas ne znaju kako je došlo do ovog bloga. Na nagovor svoje djevojke Hane počeo sam pisati i time, iskreno se nadam, uveseljavati mnoge Zeničane u Bosni i dijaspori. Ona je direktni “krivac” što ovaj blog postoji pa je red da me ponekad i odmijeni u pisanju, posebno kada imam stvaralačke “menopauze” kao što je danas. Ona piše pod pseudonimom “Jefimija treća” i garantujem vam da će vam se svidjeti.

Sve iz inata

U susjednoj Hrvatskoj se stalno vrše rasprave na temu „Da li je Hrvatska ušla u recesiju ili ne". U našoj državi političari još nisu došli do takve vrste rasprave. Trenutno je još uvijek bitnije ukinuti Deda Mraza, izabrati novog Visokog predstavnika i donijeti hiljadučetiristo pedesetšesti zaključak o sastanku trojice političkih lidera iz Pruda. Kad smo već kod tog nekog Pruda moram priznati da me postojanje takvog mjesta u BiH iznenadilo. Može biti da su se ovi političari i sastali u tom nekom Prudu da bi ga malo izreklamirali, inače bi velika većina građana BiH živjela ne znajući da u vlastitoj državi imaju mjesto koje se zove tako.

Htjedoh reći da je pitanje u kakvoj će situaciji biti naša država onog trenutka kad gospoda što nas vode dođu do teme zvane „recesija". Međutim, ono što svako od nas može primijetiti jeste da se sve češće i na ulici priča o tome kako para ima sve manje i kako nam je sve teže i teže. Zbog toga sam ovih dana obuzeta razmišljanjima na temu „Šta mogu ja ili bilo ko od nas učiniti po tom pitanju?" Vjerovatno sam zbog tih razmišljanja i primijetila članak objavljen u novinama u kojem se najavljuje otvaranje prodavnice sa isključivo domaćim proizvodima. Razlog koji govori u prilog potrebi za ovakvom prodavnicom je taj što se u svim ostalim prodavnicama nalazi malo domaćih proizvoda.

I od tog momenta razmišljam i razgledam. Do sada su često pokretane akcije u kojima su nas nagovarali da kupujemo i koristimo domaće. Takve akcije uvijek imaju svoje pristalice i protivnike. Mnogi odluku da kupuju uvozne proizvode pravdaju lošim kvalitetom a često i većom cijenom domaćih proizvoda od uvoznih. Međutim, pored ovih činjenica nakon obilaska prodavnica u Zenici tužno mogu konstatovati da i naše kvalitetne proizvođače vodeći trgovački lanci tretiraju kao robu nižeg ranga. Zenički jogurt ćete vrlo teško pronaći među stotinu flašica nekih drugih jogurta. Isto kao što ćete superkvalitetnu štrudlu koju proizvodi „Lasta" iz Čapljine morati tražiti pola sata na polici.

A to sve je dovoljno da u meni proradi ona fina osobina koju svi Bosanci i Bosanke tradicionalno nose u sebi – inat. Sad iz inata provodim u kupovini više vremena tragajući za domaćim kvalitetnim proizvodima. Čitam deklaracije i tražim mjesto proizvodnje. Činjenica je da sam primijetila da me sve češće trgovkinje gledaju poprijeko valjda se bojeći da pokušavam nešto ukrasti. I vidim da mi u sebi spominju familiju, sve onako redom.

Međutim, to me ne zabrinjava. Da mi je neko rekao da ću ovoliko vremena provoditi pokušavajući ličnom akcijom spasiti našu privredu ne bih mu vjerovala. Ali ako pogledate malo bolje – ako neću ja – ko će? Odnosno ako nećemo svi mi neće ni oni koji to trebaju. Jer u svim drugim državama proizvođače pomaže njihova država – stimuliše im proizvodnju, daje povlastice za izvoz, omogućava povoljne uslove za rad. Naša država ne radi ništa, ili skoro ništa. Tako da je pravo čudo da i ovo malo naših proizvođača opstaje.

Zbog toga sad još više uživam dok pijem zenički jogurt ili jedem zvrk „Jami" sirnice (ne pitajte koji po redu danas). Za istu, možda i manju cijenu imam super kvalitet a znam da svakom novom litrom tog istog jogurta moj komšija ima manje šanse da ostane bez posla. A posao radnicima mljekara u susjednim državama svakako čuvaju njihove komšije uz veliku pomoć države.

napisala: jefimija.treca