Turneja

Svi oni koji me iole bolje poznaju znaju za moju ljubav prema filmu. Ja u posljednje vrijeme nisam pogledao neki film da me se posebno dojmio, sve do neki dan kada sam imao priliku vidjeti „Turneju“ srpskog režisera Gorana Markovića. Sam Bog mi je svjedok koliko sam bio ponosan na našeg jedinog pravog Oskara, film Danisa Tanovića „Ničija zemlja“. Za njega su mnogi govorili da je jedan od najboljih antiratnih filmova ikada snimljenih. Moguće, ali po meni samo do onog dana kada je snimljen ovaj Markovićev film.

Tako lijepo profilisana priča sa do detalja izbalansiranim likovima po mom mišljenju nije nikada snimljena na ovim prostorima. Sav besmisao rata u Bosni je, gle ironije, snimio čovjek koji je cijeli život (izuzev studija režije u Pragu), proživio u Beogradu. Za vrijeme Miloševićevog režima bio je na ledu i jedan je od najglasnijih oponenata tog režima tako da čitavih deset godina nije snimio nijedan film. Nakon odgledanog filma čovjek se ne može odlučiti ko je ostvario bolju ulogu u filmu jer su svi likovi tako upečatljivi i ni jedan nije loše odglumljen. Izvrsni su Sergej Trifunović, Dragan Nikolić, Mira Furlan, kao i uvijek izvrsni Bogdan Diklić, a posebno mi je otkrovenje mlada glumica Jelena Đokić koju prije ovog filma nisam zapazio. Čak je i naš ministar kulture, sjajan glumac a loš političar, Emir Hadžihafizbegović odglumio jednu sjajnu rolu.

Ne mogu a da se ne sjetim filmova iz moje mladosti koji nisu imali antiratnu nego čisto ratnu tematiku. Nikada mi nije bio jasan sadizam naših prosvjetnih radnika koji su nas tjerali da „čoporativno“ u organizaciji škole idemo gledati sve naše ratne spektakle. „Bitka na Neretvi“, „Sutjeska“, „Most“ i „Partizanska eskadrila“ su imali više mrtvih nego svi Rambovi filmovi skupa, a čini mi se da se krv cijedila sa ekrana kina „29.novembar“ još par sati nakon prikazivanja tih filmova. Zamislite sad dječju psihu koja je bila izložena tolikoj dozi masakriranja, mučenja i smrti uopće. Još smo mi i dobar narod ispali čime su nas filovali u mladosti. Ako si slučajno bio gripozan taj dan i nisi išao u kino na TV-u nisi mogao zaobići ratne filmove koji su se prikazivali nedjeljom ujutro u sklopu emisije „Dozvolite da se obratimo“ ili kada umre neko od državnih funkcionera. Nije ni čudo da su svi političari bili dugovječni jer se omladina molila bogu za njihovo zdravlje znajući da kada umru valja im gledati „Valtera“ ili onaj film sa ceduljicom „Saša“ koji su svi sigurno desetak puta gledali.

Ti filmovi su imali i neku vrijednost a pokazatelj toga je gorespomenuti „Valter brani Sarajevo“ koji je do dana današnjeg najgledaniji film u Kini. Ako ukalkulišemo tu koliko Kineza ima možda je najgledaniji i u svijetu. „Bitka na Neretvi“, spektakl koji je režirao Veljko Bulajić je u to vrijeme bio najskuplji film ikada snimljen na ovim prostorima i bio je prikazivan na filmskim festivalima diljem planete.

A sad jedan mali kuriozitet za koji je vjerojatno malo ko od vas znao. Jedan od originalnih plakata za film „Bitka na Neretvi“ je radio ni manje ni više nego slavni Pablo Picasso. A dvojica poznatih likova iz filma, Yul Brynner i Orson Welles su umrli isti dan, 10. oktobra 1985. godine. Inače, ovaj film im je jedini u kojem su se pojavili zajedno.

Vremena se mijenjaju i sad vapimo za antiratnim filmovima i moram vam od srca preporučiti ovaj film sa početka teksta. A kada ga odgledate probajte pronaći i knjigu Borisa Dežulovića „Jeb'o sad hiljadu dinara“ koja je takođe štivo koje ne smijete propustiti ako vam je draga antiratna tematika.