8. mart

Danas je 8. mart, Dan žena. Nastao na sjednici žena socijalista u Kopenhagenu 1910. godine na inicijativu Klare Cetkin na ovim prostorima je ostao do dana današnjeg. Ulice su krcate štandovima na kojima se prodaje cvijeće koje kupuju muževi, sinovi, unuci a i poneka žena kupuje svojoj komšinici ili majci.

Svake godine ja ulazim u žestoke rasprave po pitanju Dana žena. Mišljenja sam da je taj praznik izgubio smisao jer onaj koji ne poštuje žene ostala 364 dana u godini ne treba ni taj dan biti nešto posebno pažljiv. Zašto je taj dan uopće poseban kada je naša ,muška ljubav prema nježnijem spolu posebno apostrofirana? Ja se trudim da budem dobar momak (nadam se uskoro i muž), a bio sam, bar tako mislim, i dobar sin svojoj pokojnoj mami tokom cijele godine. Cvijeće je voljela pa sam joj ga znao kupiti kada za to osjetim potrebu a ne na dan kada su mi to odredili neki sljedbenici Marxa i Engelsa.

Sjećam se dobro nekih prošlih vremena kada su povorke žena sa cvijećem u rukama, vesele išle kući vraćajući se svojim svakodnevnim obavezama i sa lažnim osjećajem više vrijednosti bar na taj jedan dan. Licemjerno mi je bilo da njihova vesela lica nabace sjetnu i umorom shrvanu masku već naredni dan kada muški zaborave da su one nježniji spol i prema njima se ponašaju kao prema manje vrijednim osobama.

Sjećam se i učiteljica i nastavnica iz moje škole koje su kao slučajno napominjale šta im nedostaje u kući već negdje početkom marta da bi se mali sentimentalni snobovi lakše organizirali pri kupovini poklona. Groteskne su mi bile scene kada se učiteljice, onako posebno ušminkane za taj dan, na kraju radnog vremena zaprte sa desecima buketa i pođu kući.

Nekada se znalo da se cvijeće kupuje kod čika Tonče Marića u staroj čaršiji gdje je vladala neopisiva gužva već od sedmog marta i trajala je do kasnih noćnih sati sutradan. Danas cvijeća ima na svakom koraku a jeftinih parfema umotanih u celofan imate kupiti na svakoj trafici. Mislim da je ovaj praznik ostao samo zato da bi neki privatnici lakše došli do para. U ovo recesijsko doba rijetki su oni koji svoje slavljenice počaste nekim zlatnim nakitom tako da su zlatare uglavnom zjapile prazne.

Muškarcima je bilo lako prihvatiti taj praznik jer su nadmoćno govorili da su svi ostali dani u godini njihovi. Večeras će se svakako oni pridružiti svojim ženama i otići na neku od mnogobrojnih zabava koje se večeras održavaju u cijelom gradu.

Ja ću se prema svojoj „dami“ ponašati kao prema princezi i danas i sutra i ako Bog da cijeli život a ne kada mi pogled na kalendar to sugeriše.