Nostalgija

U posljednje vrijeme dobijam sve više komentara da je moje pisanje previše nostalgično i da previše pišem o prošlim vremenima. Pokušao sam se analizirati i shvatiti da li sam nostalgičan.

Kada pišem o današnjoj muriji i uporedim je sa stanjem prije rata mnogi mi zamjeraju da sam prekritičan prema ovim današnjim čuvarima reda. Ja se sjećam jako dobro onoga prelijepog vremena kada trafike nisu imale noćne čuvare, kada se haustori nisu zaključavali vratima koja se koriste u Alcatrazu, kada si mogao mirno otići na ljetovanje od mjesec dana i zateći sve stvari na svom mjestu i kada si mogao u autu ostaviti jaknu sa novčanikom bez ikakvog straha da je nećeš zateći pri povratku. Danas je sve mnogo drugačije. Iako imaju čuvare trafike se obijaju svakodnevno, po stanovima se provaljuje i u po bijela dana a dobio sam podatak da se u Zenici dnevno obije u prosjeku oko deset auta. Da ne pričamo o maloljetničkoj delinkvenciji i narkomaniji koje su poprimile takve okvire da se i jedan Bronx zabrine za svoj primat najnesigurnijeg mjesta na planeti.

Ako je nostalgija kada pišem o kafici u Žiletu, klopanju „indijanaca“ kod Demirija u Masarykovoj ili okupljanjima ispred Bordoa i stare picerije onda stvarno jesam nostalgičar i ne sramim se toga. Današnja omladina je toliko raslojena da ju je jako teško uklopiti u jednu cjelinu. Počevši od stila muzike koju slušaju do načina oblačenja. Rockeri i hiphoperi se ne vole i nemaju baš bog zna kako mišljenje jedni o drugima. Folkeri i pop rockeri su otprilike skupa ali se i dalje ne vole sa prethodno nabrojanim skupinama i to redovito dovodi do konfrontacija. U moje vrijeme je takođe bilo ljudi koji su bili izdiferencirani po stilu muzike koju slušaju ali nikad nije dolazilo do sukoba između skupina. Današnji stil života koji je definitivno mnogo brži nego prije dovodi do nervoze mladih ljudi i ne vidim baš da se uvijek dobro zabavljaju. Stvorilo se otuđenje koje će se teško povratiti u normalu. Nema više onih žurki kao nekada kada se dobro zabavljalo i kada se rijetko ko obratio za liječničku pomoć. Danas svaka druga žurka ima „after“ u bolnici ili u MUP-u. Nekada si imao kritičnu masu ljudi koja je redovito posjećivala pozorišne premijere, sportske manifestacije, kino predstave i koncerte a danas ih možeš izbrojati na prste.

Nostalgičan sam, priznajem, kada se prisjetim veselijih faca u našem gradu i mnogo manje socijalnih tema među čaršijskim ljudima. Danas svi kukaju jer je objektivno stanje mnogo lošije nego prije samo što niko neće to da prizna. Jako me nervira kada ljudi bez ikakvog realnog objašnjenja pođu napadati sistem u kojem sam ja odrastao. Kada nemaju argumenata onda im je obavezna odstupnica to da u bivšoj državi nisu imali pravo na nacionalno opredjeljenje. OK, sada ga imaju ali nemaju ništa drugo. Po broju nezaposlenih smo odmah iza Albanije a po uslovima života smo treći odozdo u čitavoj Evropi. Bitno je da se sad možemo izjasniti kao Bošnjaci, Hrvati ili Srbi.

Ako u ovome što sam napisao vidite nostalgiju, jako mi je drago da me zovu nostalgičarem. Ja stvarno žalim za prošlim vremenima i nije me sram to priznati.