Štela

Svaki od zeničkih momčića koji je imao sklonosti ka nekim hazardnim igrama je bar nekad zalutao na tombolu (kod nas se dal' slučajno, dal' namjerno odomaćio izraz „štela“).

Moj prvi kontakt sa štelom je umalo završio kobno. Naivan kakav i jesam, prolazeći kraj tombole na istočnoj tribini stadiona Bilino polje, zadirkivan od strane jednog prijatelja da ne smijem dreknuti „dosta“ kraj otvorenih vrata u meni je proradio inat i ja sam se zaderao koliko me grlo nosi. Par momenata poslije za mnom je potrčalo bar dvadeset ljudi sa namjerom da mi potrgaju ekstremitete. Nekoliko mjeseci kasnije sam doznao da kada kažeš „dosta“ prekida se igra i neko je dobio lovu. Ja sam im dao lažnu uzbunu i mnogi su od huje poderali tiket i nisu više učestvovali u igri. E ti su mene ganjali...

Ta štela je ambijentom najviše nalikovala Kusturicinim ranim filmovima sa svim onim duvanskim dimom od kojih se nije vidjela čak ni tabla sa brojevima. Premije su bile povelike i tamo su dolazili ljudi koji su znali potrošiti pola plate za jedan dan ganjajući bingo premiju. Najčešći konzumenti štele su bili radnici Željezare i Rudnika koji su u pauzi između posla i autobusa kojim su se vraćali kući pokušali dobiti svoje parče adrenalina i ubosti koji extra dinar. Meni je bilo fascinantno vidjeti jedva pismene ljude koji paralelno prate i tri listića od jednom a ja dobar učenik i student jedva pratim jedan.

Prateći trend razvitka kockarske industrije u našoj zemlji otvorene su još dvije tombole u centru grada, tačnije u staroj čaršiji. U eri kompjutera i ove dvije štele su modernizirane i skroz kompjuterizovane tako da sad nije problem kupiti i stotinjak tiketa jer kompjuter prati sve izvučene brojeve. Klijentela je ostala ista sa malom razlikom što su oni Babinci koji su prije čekali autobus i ubijali vrijeme na staroj šteli sada već odavno pokupovali stanove u čaršiji i postali građani. Obzirom da su ove tombole u privatnom vlasništvu njihovi vlasnici se takmiče ko će privući više gostiju tako da obje radnje nude besplatne kafe i sokove svim igračima praveći jedan golemi privid da je njima jako stalo do igrača, a u biti je njima stalo isključivo do njihovih novaca.

Ja često odem na besplatne kafe tamo jer sam ih kao stari igrač uplatio bar tri godine unaprijed. Svaki put iznova se čudim novom asortimanu psovki i kletvi koje tamo čujem. Mislim da svi oni koji i čuju ove „maštovite“ psovke imaju udarenu vizu za džehenem jer se tamo nerijetko psuju prehrambeni artikli i mnogo gore stvari. Prosječan konzument ove vrste „zabave“ bi komotno mogao ući u dječju slovaricu. Pod slovom S bi pisalo seljak i stajala bi njegova slika. Nikad nisam vidio mjesto sa više ljudi a manje zuba.

Ove nove tombole imaju komfor i sve blagodati novog doba ali nemaju onaj šmek i ambijent stare štele sa drvenim klupama i stolicama na kojima se izderalo mnogo hlača i jakni. A oni koji nikad nisu bili na šteli bi trebali otići bar jednom da osjete taj ambijent koji me neodoljivo podsjeća na „Sjećaš li se Dolly Bell“ u kojem svi koji igraju očekuju da baš njihov tiket bude dobitni i da su oni taj dan miljenici „fortune“.