Harlem Gospel Choir

Koja je razlika između automobilske gume i crnca?
Kad staviš lance na gume one ne pjevaju gospel i blues.

Taj polurasistički vic mi je pao na pamet sinoć kada sam sa H. otišao na koncert Harlem Gospel Choira u naše pozorište. Pozitivno sam iznenađen posjetom jer je sala BNP bila ispunjena do posljednjeg mjesta, a bilo je sigurno nekih tridesetak ljudi koji su stajali ili su svoje „mjesto pod suncem“ tražili na balkonu.

Koncert nam je upriličila Američka ambasada povodom mjeseca Afroamerikanaca koji se obilježava u svijetu tokom februara. Sam sam sebi smiješan kada upotrijebim izraz afroamerikanac ali posljednjih godina je taj izraz postao IN posebno kada skontamo da su najbolji golfer na svijetu crnac, najbolji pilot formule 1 crnac a da ne pričamo da je sad i predsjednik prvog svjetskog policajca SAD-a takođe crnac. Kažu da se Michael Jackson polako raspada. Ja mislim da je to iz razloga što je definitivno promašio tajming za izbjeljivanje jer je crno izgleda totalni IN.

Momci i djevojke iz Harlem Gospel hora su sinoć bacili u potpuni delirij uspavanu Zeničku publiku i držali je tako više od sat i pol vremena. Izuzetni muzički performans koji nikog nije ostavio ravnodušnim je podigao na noge čak i predsjednike Općine i Kantona.

Uz minimalnu muzičku pratnju orguljaša i djevojke koja je ubila Boga u bubnjevima hor je svojim glasovima atmosferu doveo do usijanja. Od samog otvaranja BNP-a sam redovni posjetitelj svih manifestacija koje se tamo upriličuju ali nikad nisam vidio toliko pozitivne energije i pozitivnih emocija u zraku kao za vrijeme sinoćnjeg koncerta.

Trebalo je vidjeti sve te uštogljene tipove koji posjećuju naš hram kulture kako se otkravljuju i polako se počinju njihati u ritmu crnačkih duhovnih pjesama. Pokušao sam svojoj glavi srediti misli i izdvojiti nekog od deset izvođača iz tog mini hora ali to bi bilo nepravedno jer svi pjevaju kao anđeli. Iz sličnih horova su iznikli velikani svjetske muzičke scene: Whitney Houston, Aretha Franklin, Stevie Wonder i mnogi drugi. Svaki od devet sinoćnjih izvođača je bio na razini gorespomenutih zvijezda bar po mom skromnom mišljenju. Repertoar je bio brižno odabran i vjerujem prilagođen ovdašnjoj publici. Redali su se svjetski hitovi koji su prepjevani u mali milion verzija: „Amazing grace“, „I believe I can fly“, „When the saints go marching in“ i nezaobilazna „O happy day“ su samo neke od sinoć izvedenih kompozicija koje su na mrdanje kukovima i pljeskanje u ritmu natjerali mnoge koji to sigurno već godinama nisu radili.

Zanimljiv je bio komentar moje poznanice koja ima završenu muzičku akademiju i koja se profesionalno bavi pjevanjem. Rekla je da će od sinoćnje večeri početi raditi kao vodoinstalater jer kada čuješ kako ovi ljudi pjevaju onda se zapitaš šta si do ku...a učio na akademiji?

Ni sam ne vjerujem da ovo pišem ali moram još jednom reči jedno ogromno HVALA ambasadi USA što nam je poklonila jedno ovako prelijepo veče.