Gdje stanovati

Danas slušam prijatelja kako ronda o cijeni stanova koji još uvijek drže cijenu od vremena prije recesije. Ni meni nije jasna disproporcija u cijeni stanova u gradnji na Bristu (1200 KM) i elitne zgrade koja se napravila tamo gdje je bio stari Šah klub (u današnjoj Školskoj ulici) gdje je cijena kao u Dubrovniku (2700 KM po kvadratu). OK, lokacija je stvarno prelijepa ali da neki stan može biti više nego duplo skuplji mi je van svake logike.

Interesantna stvar je i da su stanovi koji drže najvišu cijenu pravljeni prije više od pedeset godina. To su oni u takozvanim „Ešovima“ smješteni na Mokušnicama, preko puta stadiona i nekoliko u Travničkoj.

Meni je smiješno kada neko pri kupnji stana insistira na stanovanju u centru. Zenica je mali grad i meni iz moje Travničke treba maksimalno dvadeset minuta da stignem u najudaljeniji dio grada. Tu stanujem više od trideset godina i ne bi se mijenjao ni za jednu drugu lokaciju u gradu. Onaj mir i pjesmu cvrčaka koju čujem ljeti na svom balkonu ne može čuti niko u centru grada. Tamo se čuje samo vreva građana i buka automobila. U tim „spavaonicama“ poput Kineskog se stvara otuđenje i nema onog „mahalskog“ (u pozitivnom smislu riječi) života. Djeca su prinuđena da se igraju na cestama jer i ono malo sportskih terena što im je opština dala građani koriste za parking. Mi iz Travničke smo se kupali u Kočevi i skijali i sankali po Zmajevcu a da ne pričam o tome kako smo se stotinama puta ugledali na Toma Soyera i istraživali prirodu u okolini naših zgrada. Današnja djeca sve više vremena provode za računarima a i ono malo vremena što su vani troše po asfaltu tako da nije rijedak slučaj da vidimo djecu koja ne znaju ni hodati po travi.

Posebna priča je vezana za odlazak u školu jer je to svim roditeljima traumatično iskustvo zbog nesavjesnih vozača koji divljaju po cestama, a mala djeca koja na leđima nose torbake veličine osrednjih sportskih torbi strahuju pri svakom prelasku ulice. Još su naši pametni u ministarsvu prosvjete donijeli prepametnu odluku da sada sa šest godina idu u školu. U tim godinama oni jedva da znaju i hodati a kamoli kako se trebaju ponašati u saobraćaju.

Gradski oci se neće smiriti dok ne urbanizuju i zadnji kvadratni metar Kamberovića polja tako da ćemo izgleda izgubiti i onaj najljepši dio grada. Sa velikom sjetom se prisjetim prelijepih druženja na sportskim terenima i šetnji po tom dijelu grada kada nije bilo toliko parkinga i inih građevina koji narušavaju mir. Mnogi su prva ljubavna iskustva sticali u „dolini uzdaha“ uz samu rijeku Bosnu gdje se stotine mladih parova odvlačilo u osamu da porade na svojoj intimi. Lijepo je što nam je Turski bataljon SFOR-a napravio onaj parkić i fudbalski stadion ali nekako mi je sve to izgubilo onaj stari šmek.

Sve bi to bilo u redu da neki novi „građani'“ nisu doselili sa sela i donijeli dio svog mentaliteta u sami centar grada. Nije ni čudo da Zenicu sada zovu „Donje Babino“.