Vandalizam u Zenici

Preko puta sahadžijske radnje „Big Ben“ u samom centru Titove ulice neki dan je otvoren prelijep butik modne kuće „Bellisima“. Dan prije otvaranja sam pričao sa vlasnicom radnje i u šali joj rekao da joj dajem tri dana fore za njenu svijetleću reklamu koja se proteže skoro do zemlje. Sutradan imam šta i vidjeti - zadnje slovo, slovo A je razbijeno vjerojatno nekim „volej“ udarcem i pokidana je sva elektro instalacija. Bilo me stid gazdarici u oči pogledati jer će žena pomisliti da sam joj ja to nakukao.Taj butik je sigurno jedan od najljepše dekorisanih u našem gradu a ni otvaranje nije doživio netaknut. Da čovjek kaže da je sramota, bilo bi preblago.

Takav odnos vandali imaju i prema kulturno-istorijskim spomenicima našeg grada. „Konjska česma“ je išarana sprejevima toliko da joj više bijela nije dominantna boja. Neki dan mi je jedan naš sugrađanin rekao da je kupio tečnost za skidanje te lak boje sa kamena i da ju je platio 148,00 maraka. Nije mi jasno kako ljudi iz Opštine ne mogu kupiti već desetak godina tu tečnost i jedno od obilježja našeg grada dovesti u red. Sredili su trg, prave spomenik „Kameni spavač“, a ne mogu u normalnom stanju držati česmu staru 100 godina.

Slična situacija je i sa Hadžimazića kućom i zgradom Bosanskog narodnog pozorišta koje su išarane brojnim grafitima. Ja nisam u principu protiv te subkulture i načina izražavanja ali grafite treba slikati na nekim mjestima koje njihova kričavost neće nagrditi. Moram napomenuti da postoji i ekipa mladih „grafiti majstora“ koja je prelijepo oslikala fasade nekoliko zgrada i podzidu na autoputu. Uništena su nam i oglasna mjesta za pozorišne predstave i mjesta gdje se postavaljaju kino plakati.

Stari Sušića mlin je jedno od mjesta koji bi trebao biti zaštićeni istorijski spomenik ali on je nedavno bio zakačen od strane jednog auta „Ekor komerca“ i pritom mu je otkinut balkon. Niko ne vodi računa o starinama i spomenicima kulture kao da ih imamo za razbacivanje.

Palo mi je na pamet da je čak i famozna povelja Kulina bana smještena u Dubrovačkom muzeju a nije u našim muzejima što je samo po sebi paradoks jer je to prvi pisani dokument o postojanju Bosne kao države. Od smrti čika Fiće Ibrahimpašića niko se prema starinama ne odnosi sa poštovanjem. Bitno je da mi imamo napucan muzej koji izvana izgleda prelijepo a eksponati su skoro isti kao onda kada sam ja posjećivao muzej, prije nekih trideset pet godina. Obzirom da je ovo grad paradoksa moram napomenuti još jedan koji mi dobrano trenira živce. Gospoda iz muzeja imaju radno vrijeme kao da im ga je raspisao lično Dr. Ivo Sanader. Naime, 'ajd' što ne rade nedjeljom, nego ne rade ni subotom. Na vama je da zamislite kad bi radni čovjek (takvih je doduše sve manje i manje) mogao sa svojom obitelji obići tu izvana prelijepu a iznutra podosadnu građevinu.

Sve u svemu onakvi smo kakav nam je odnos prema našem gradu, vi odlučite kakvi smo...?