Ljepote demokratije

Znate kada će nama svima biti bolje i kada ćemo napraviti prvi mali korak ka tome da nam bude bolje? Onda kada se nakon napisanog mog ličnog mišljenja i stava o koncertu Dine Merlina budem sretao sa ljudima koji će me pitati: „A stvarno ne voliš Dinu? A zašto ga ne voliš? Kakvu muziku ti voliš i na čiji koncert bi išao?“ I onda bih ja vjerovatno objasnio zbog čega nisam ljubitelj lika ili djela dotičnog gospodina. A onaj koji me pitao bi dobio odgovor na osnovu kojeg bi imao uvid u to kakav sam, možda se ne bi složio sa mnom, možda bi pronašao nešto zanimljivo u tome što govorim, ali bi prije svega to prihvatio kao moje lično mišljenje.

Ovih dana se srećem sa ljudima koji mi govore: „Gdje ćeš onako napasti Dinu Merlina? Što to on tebi ne valja? Kako ćeš onako pisati kad znaš da je on zvijezda?“ I ja onda dođem u situaciju da se branim a uopšte nisam kriv. Od kad je postalo nenormalno ili nedozvoljeno imati svoje mišljenje?

Koliko se sjećam, ušli smo u eru demokratije, a ona je bar poznata po tome da svako smije imati svoje mišljenje i da ga smije javno reći. Na svima ostalima je da to mišljenje čuju ili ne, da ga prihvate kao nešto normalno ili nenormalno, da tog koji tako misli prestanu ili počnu cijeniti. Ako su najveće kritike prošlom sistemu upućene zbog nedostatka slobode, ovo uređenje je skroz suprotno – možete misliti kako god vam srce želi, to je vaše pravo.

Ja sam možda preozbiljno shvatio ovo pravo i obilato ga koristim. Ne samo da se usuđujem misliti svojom glavom (a oni koji me znaju mogu posvjedočiti da je to jedna zavidna površina za razmišljanje), nego sam se usudio i javno iznijeti svoja razmišljanja. I nakon toga se srećem sa pitanjem: „Od kud ti pravo da ne voliš Dinu Merlina?“

E pa – živim u demokratskom društvu i imam pravo da ga ne volim. Imam pravo da ga ne volim iz više razloga: ne sviđa mi se njegova muzika, mislim da je licemjerno što se vrlo često naziva autorom i potpisuje tuđe pjesme, on je iz Njemačke meni ovdje pjevao pjesmu „Gdje si bio ti kad je bilo najteže“, i to na muziku onog bijelog crnca Michaela Jacksona, zapetljavao odgovore na pitanja kojem Aliji pjeva tako da na kraju više ni on sam nije bio siguran, a na kraju sve začinio sponzorstvom BH Telecoma za ovaj zadnji album, i to sa cifrom od (pisalo u „Dnevnom avazu“) 244.000 KM.

I ja ga ne volim, mada je zvijezda. A zvijezde su i Thompson, i Svetlana Ražnatović, pa ni njih ne volim.

To je moje pravo koje mi je dala demokratija. Kao što rekoh, u demokratskom društvu možeš misliti šta hoćeš i možeš reći šta hoćeš, možeš voljeti koga hoćeš i mrziti koga hoćeš.

Zašto to ne bi iskoristio svako, pa čak i oni koji vole Dinu Merlina i koji će večeras ili sutra uveče biti u gradskoj Areni. Ja im želim dobar provod, jer nije mi ni bila namjera da iznošenjem svog vlastitog stava promijenim nečije mišljenje.