Prosjaci

Neki dan sam gledao film sa osam Oskara „Slumdog milionaire“ i uvidio da Bombaj (ili Mumbai po novom) ima velikih sličnosti sa našim gradom. Imamo skoro isti broj prosjaka po glavi stanovnika.

Moj prijatelj koji se nakon dugog izbivanja iz Zenice vratio u rodni grad mi je rekao da on koji dobro zarađuje nema dovoljno para koliko bi mogao dati prosjacima. Njihova agresivna prošnja posebno dolazi do izražaja u ljetnim mjesecima kada se u naš grad slije rijeka ljudi koji žive vani i dođu posjetiti rodbinu i rodni grad.

Tada se organizuju ekskurzije prosjaka iz okoline Zenice koji u ranim jutarnjim satima dovezu u kombi busevima u grad da bi svojim plačnim glasovima izmuzli lovu od naivnih „strendžera“ koji su nenaviknuti na taj agresivni način kamčenja love. Tokom zimskih mjeseci se pritaje i vjerojatno troše onu naprošenu lovu od ljeta. Izuzetak je jedna nena koju u čaršiji zovu „tresi nena“ koja radi i zimi a za koju kažu da se pođe trest' negdje kod Sejmenske džamije i trese se diljem cijele ophodnje po čaršiji, a kada se vraća kući njena „Parkinsova bolest“ opet, gle čuda, prestaje na istom mjestu. Ima još jedna starija žena koja takođe prilazi svakome i govori famozne riječi: „Daj neni šta...“ , za koju kažu da svaki dan pri povratku kući ukrupni 50 do 100 maraka i nerijetko kupi nešto zlatnog nakita u gradskim zlatarama. Bio sam prisutan kada je tražila od jednog momka lovu a on joj rekao da nema, na šta mu je ona gnjevno odgovorila: „Da Bog da sreće nejmo...“

U ljetnom periodu se ne može na miru popiti kafa od vojske cigančića koji izuzetno agresivno navaljuju po ljudima koji se zažele mira i užitka ispijanja kafe u bašti. Kad bi čovjek razmijenio deset maraka bilo bi mu malo da podijeli svima koji priđu i prose.

Posebna priča su dva cigančića koji po cijeli Božji dan u Titovoj ulici pjevaju „Čudna jada od Mostara grada“. Od njih prodavci u radnjama duž čitave te ulice dobijaju čir. Otac ih tjera da pjevaju od jutra kada ih dovedu u čaršiju do kasnih noćnih sati. Jednog od njih sam sreo negdje oko ponoći i pitao ga zašto ne ide kući. Odgovorio je da ne smije ako ne donese pedeset maraka. Njegov otac ljeti svaki dan okrene po jedno janje i sa svojim jaranima popije po dvije-tri gajbe piva. Da ne pričamo o tome kako ima bolji mobitel od mene i vozi Golfa 3.

Ima ih mnogo koji svoju djecu pošalju da prose a oni sjede na tomboli i čekaju da im jadna dječica donesu lovu da bi oni mogli kockati. Mnogi ljudi ne razmišljajući gdje ta lova ide daju djeci neku kintu da bi sebi kupili bar trenutni mir pri ispijanju kafe.

Prije se znalo da ima jedan prosjak u čitavoj Titovoj kojem smo svi mi Zeničani davali lovu iz neke vrste simpatije, a on i nije bio jako napadan. To je bio famozni Titulajko (mislim da se tako piše) koji je jedini prosjak koji mi je ostao u sjećanju iz tog prijeratnog vremena.

H. ima jednu teoriju koja mi se tek sad čini izuzetno pametnom. Ona ne daje novac prosjacima po cesti nego mjesečno jednu određenu svotu uplati na račun Doma za nezbrinutu djecu.

Možda je to najpametnije, jer koliko god da podijeliš love prosjacima uvijek će se naći neki kojem nisi dao i koji će te prokleti.