Utakmica (Belgija - BiH)

Kako samo malo treba našem čovjeku da zaboravi na svakodnevne probleme...

Sinoć sam se uvjerio u to. Na jednu večer su se zaboravili i Indijci i grijanje i recesija, sve je postalo nevažno jer je pobijedila naša fudbalska reprezentacija.

Čitav grad, a vjerujem i BiH su bili nabrijani još od ranih poslijepodnevnih sati. Iščekivao se prenos iz Genka a moram naglasiti imalo se šta i iščekivati. Ne mislim tu na briljantnu igru naših momaka nego i na kompletan prenos televizije Hayat. Po prvi put smo imali jedan TV prenos realiziran na svjetskom nivou. Ekipa na čelu sa Senadom Hadžifejzovićem je otišla u Belgiju sa troja reportažna kola, zakupila studio na stadionu i ono najvažnije doveli su komentatora koji je ionako nabrijanu atmosferu doveo do tačke ključanja.

Marjan Mijajlović je komentator sa donedavno stalnom adresom u Beogradu ali koji je s toliko žara prenosio utakmicu da se Sarajlije poput Velida Spahe trebaju definitivno povući i početi raditi isključivo komemorativne sjednice jer svojim mrtvim glasom ne mogu dočarati niti djelić atmosfere na fudbalskoj utakmici. Momak je ušao maksimalno pripremljen u utakmicu i nije davio nepotrebnim komentarima nego je atmosferu pumpao od prve do posljednje minute. Bio je to užitak koji se ne zaboravlja ali mora poraditi na svojim glasnicama jer je već nakon prvog gola (koji je pao u u sedmoj minuti) on izgubio glas.

Momci iz različitih klubova i sredina su pokazali sinoć da mogu biti jedno i ma kako to patetično zvučalo, po prvi put sam vidio svrhu Daytonskog sporazuma na djelu. Golman je Nemanja - Srbin koji živi u Trebinju, Pandža - Hrvat koji igra u Splitu, Jahić - Bošnjak koji igra u Grčkoj, ali svi su oni igrali za BiH trudeći se iz sveg srca.

Neki dan sam slušao jedan radijski program u kojem Ćiru Blaževića predlažu za visokog predstavnika. Kao i sav normalan svijet, na prvu sam se nasmijao ali nakon sinoćnje utakmice mi ta ideja i nije bila toliko glupa. Čovjek je napravio ono što niko nije, da se osjećamo ponosni što smo Bosanci i Hercegovci. Do sad smo se uvijek osjećali inferiorno u odnosu na druge ali nakon nekoliko utakmica nacionalni ponos se značajno razbuktao.

Euforija u Zenici nije minula ni na jutarnjoj kafici gdje su se na sva usta hvalili naši igrači i selektor. Kolone vozila koje su se sinoć spontano organizovale i kružile bulevarom su postale već tradicija proslavljanja pobjede naše repke ali i reprezentacija naših nekadašnjih osvajača. Jedan od mojih prijatelja me pitao zašto nisam i ja sinoć išao u proslavu pobjede a ja kao tzv. Hrvat iz Zenice pomislih da sam možda trebao slaviti što je Turska izgubila sinoć od Španije. Skont'o sam da on ne bi razumio moju ironiju zato mu nisam ništa odgovorio.

Karte na crnom tržištu nakon sinoćnje utakmice dosežu cijenu od 100 –120 KM za zapad a vjerujem da će na dan utakmice ići i do 200 KM. Danas je jedan momak pričao kako je digao kredit od 2000 KM u jednoj mikrokreditnoj organizaciji da bi kupio karte za te pare. Kada ih rasproda bit će bar tri puta bogatiji.

To vam se zove „čudo bosanske ekonomije“.

Još jednom čestitke od sveg srca našim momcima i „tati“ Ćiri!