Seljakluk iz još jednog ugla

Pošto je post o seljacima izazvao veliko interesovanje zamolio sam Jefimiju da i ona napiše svoje viđenje.


napisala: jefimija.treca

„Koji to seljak ne zna pričvrstiti antenu“, skoro sam povikala u jesen prošle godine nakon što mi se pred radnju, na mjesto gdje sam stajala netom prije, stropoštala TV antena sa željeznim nosačem. Ni nekoliko sati nakon toga nije se pojavio niko da je pokupi a meni se nije dalo da istražujem ko je u zgradi od 12 spratova ostao bez programa. Presretna što ni meni, a ni nekom drugom nije ista pala na glavu svima sam rekla da je nekom seljaku pala antena, bez obzira što stvarno ne znam da li je njen vlasnik sa sela ili iz grada. Za mene je ta osoba bez razmišljanja seljak na kvadrat.

Svaki dan se svako od nas sreće sa tim pojmom, i svi imaju neko svoje viđenje seljaka. Mene su kao malu učili da nije seljak ko je sa sela nego u kome je selo, i da grad ne čine zgrade nego ljudi. I iako sam ja rođena u Zenici, mama mi je rođena u malo većem selu i u grad je došla sa svojih 14 godina, a tata je rođen u selu koje još uvijek jedva da je ucrtano i u kartu kantona. Srećom po mene u grad je došao kad je krenuo u školu. Ja sam zbog takvog spleta okolnosti čitav život na putu između sela i grada, a uz svoje trogodišnje izbjegličko iskustvo života u jednom pravom selu mogu argumentovano analizirati svaku priču o seljacima i građanima.

Da li je Zenica postala grad seljaka?

Ja lično mislim da nije. Zenica je, kao i svaki drugi grad na Balkanu, za vrijeme i nakon rata naseljena ljudima koji do tada nisu živjeli tu. Veliki broj njih je došao iz manjih mjesta i sa sela, i oni su sa sobom donijeli svoju kulturu i običaje. U svemu tome nije bilo skoro ništa drugačije od onog što se desilo samo 50 godina ranije. Zenica je prije Drugog svjetskog rata imala nekih 15.000 stanovnika. Nakon tog rata krenulo je naseljavanje iz raznih krajeva. Činjenica je da su se tada doselili i moji roditelji, i roditelji mojih kolega, i puno drugih ljudi koji sad predstavljaju građane kojima smetaju ovi novi seljaci. U čemu je razlika? Ne znam kako je u Zenici bilo tih nekih šezdesetih godina kada je ona doživljavala procvat. Ali lično mislim da je najveća razlika između onog i ovog vremena u tome što je tada država bila malo drugačija. Država je bila ta koja je postavljala pravila kojih su se morali pridržavati svi – i stari i novi stanovnici. Zakon se morao poštovati, i to je bilo ono na što su svi mogli računati.

Šta je zajedničko selu i Zenici danas?

Ono što mi je uvijek smetalo u svim mojim boravcima na selu je bilo to što su svi sve znali. Ne znam ni sama koliko mi se puta desilo da stanem sa nekim na ulici, a da moja baba ili ujak doznaju za to prije nego sama dođem u kuću. Kada neka djevojka nađe momka (i obrnuto) svi u selu saznaju za to u roku odmah, a nikad ne uspiješ upratiti tok tih vijesti. Sjećam se jutra nakon svadbe mog rođaka. Prije nego je on uspio otvoriti sve poklone koje je dobio, svi su u selu znali šta je sve dobio i od koga. Čak i oni koji nisu bili na svadbi su imali iste informacije. E, Zenica je sada takva. Možda zbog velikog broja stanovnika vijesti hodaju malo sporije, ali budite sigurni da bar kompletno naselje zna sve o vama. Sve više je ljudi koje sve interesuje, sve više je onih koji vam vire u kese kad ih nosite iz prodavnice, sva manje je onih koji gledaju svoja posla.

U selu postoje posebna pravila ponašanja. Uglavnom su im uvijek vrata bar otključana, a kad je toplije i širom otvorena. Ulazi se skoro bez kucanja i svi se uvijek osjećaju dobrodošli. U takvom okruženju nema privatnosti ali se teško može desiti da se neko osjeti usamljenim. Za grad je karakteristično da svakog tri puta odmjeriš kroz špijunku prije nego otvoriš vrata, a svi manje više imamo po šest brava zajedno sa željeznim rešetkama i protivprovalnim vratima. Samo u gradu se može desiti da ti umre komšija i da se to ustanovi nakon što pola zgrade više ne može disati od smrada.

Ja sam iz svojih iskustava na selu naučila da bih tamo mogla živjeti ali maksimalno par mjeseci. Zašto? Zato što oni stalno rade. Ustaju prije zore, hrane stoku, čeprkaju po bašti, opet hrane stoku, siju, beru plodove, ma nikad ne miruju. Činjenica jeste, nigdje se ni bolje ni zdravije ne jede nego na selu, a na onom njihovom miru, čistom zraku i travi oko kuće će im svako pozavidjeti. Sve dok ne zazvoni sat u pet ujutro ili dok ne pregoriš radeći nešto u polju. Vjerujte, govorim iz ličnog iskustva. Ono što je najvažnije – kad dođeš u selo moraš se prilagoditi njihovom načinu života. Džaba ti je što si navikao ustajati u osam i što ne znaš okopavati kukuruz. Imaš par dana da se prilagodiš i dobiješ svoja vlastita zaduženja. Isto tako dobiješ uputstva za ponašanje u javnosti, sve u stilu „mi to ovako, ovdje ti je ovako, nemoj ovo, nisi više u gradu“. I ako ne želiš da te svi gledaju poprijeko ti se uklopiš i poštuješ pravila. Da li time postaneš seljak? Ne.

Ono što je problem grada koji je poprimio seljačka obilježja je vrlo vjerovatno samo nedostatak sistema. Činjenica je takođe da svi kad govorimo o seljacima mislimo na onu svoju komšinicu koja se dere sa 16 sprata i zove svoju konu na kafu. Taj njen primjer ne govori o tome da su takvi seljaci nego da ona ne zna osnovna pravila ponašanja. Isto kao što ja imam komšinicu koja je rođena u samom centru Zenice i koja mi svako malo visi na vratima posuđujući: kafu, šećer, jaje, ulje, brašno, makaze, štapiće za uši, selotejp, šarafciger. Ista ta komšinica uredno istresa stolnjak po narodu koji hoda ispred zgrade, i sa ostalima komunicira bez korištenja telefona i mobitela. Nisu seljaci ni oni što slušaju narodnjake ili folk muziku, nego oni što slušaju bilo kakvu muziku tako da je čuje čitava zgrada. Nije seljanka moja poznanica koja i sad živi na selu a koja je jedno od najskromnijih i najbezazlenijih bića koje sam upoznala, seljanka je njena radna kolegica koja nikad nogom u selo nije zagazila, a koja je u stanju svima zabiti nož u leđa i svima želi zlo.

U principu, seljaci su svi oni koji misle da su najpametniji i koji se ponašaju kao da je čitav svijet pod njima. Svi oni koji oko sebe siju negativnu energiju, petljaju i muljaju, rade mimo zakona, pljuju, otimaju, gledaju te u oči i lažu, spremni su na sve radi svoje lične koristi, misle da je sav svijet tu zbog njih, svi koji misle samo na sebe i koji nisu svjesni da možda mogu nekog unesrećiti, svi oni koji nemaju osjećaj za druge i koje nije briga čak i kad nekom upropaste život, svi koji su umislili da su mali Bogovi, sve su to seljaci, bez obzira kako se oblače i šta nose, gdje žive i kakvu muziku slušaju.

I danas ih ima puno, i u selu i u gradu, i u školama, i u policiji, i u bolnici, i u vjerskim ustanovama. A znamo svi gdje ih je najviše – u vlasti. Istoj onoj koja bi trebala suzbiti njihovo djelovanje i koja bi trebala napraviti uslove za normalan život svih nas...seljaka na brdovitom Balkanu.