Dolazi nam Zdravko Čolić

Taman kad smo se riješili euforije oko kupovine karata za predstojeću tekmu protiv naših starih „pacijenata“ Belgijanaca u Zenici eto nam nove frke za karte. U grad nam dolazi najveći šarmer svih vremena na ovim prostorima - Zdravko Čolić Čola.

Još od mojih ranoškolskih dana bio sam primoran slušati hvalospjeve o njegovom izgledu i prelijepom glasu. Ne mogu da vjerujem da taj čovjek pjeva toliko dugo a da se još uvijek režu vene na njegovim koncertima. Izgleda kao da ga je neko svo ovo vrijeme držao u zamrzivaču. Još uvijek mu koncerti traju po tri sata i on ih otpjeva i odskače u jednom komadu. Kakav li je k....c njega napravio kad može skakutati sa svojih skoro šezdeset godina a ja koji sam mlađi od njega petnaest godina zadišem se kada se popnem pješke na drugi sprat. Sjećam se izlaska njegovog, mislim, drugog albuma kada je čitav izlog robne kuće „Zeničanka“ bio izlijepljen njegovim fotkama u nekom sjajnom odijelu i sa košuljom koja je imala kragnu do vakcine. Mislim da se ta ploča prodala u najvećem tiražu u bivšoj nam državi svih vremena.

Ja nikad nisam bio neki njegov poseban fan ali mi se uvijek sviđalo njegovo razmišljanje i poimanje života tako da sam ga više cijenio kao čovjeka nego kao muzičara. Zadnjih trideset godina nikad nisam pročitao niti jednu njegovu neodmjerenu izjavu a posebno me se dojmila njegova formulacija sadašnjeg statusa. Rekao je da je on Sarajlija koji živi i radi u Beogradu. Za razliku od nekih Sarajlija koji i danas žive u Sarajevu on taj grad više voli od njih samih. Vidjelo se to i iz jedne emisije koju sam gledao kada su ga stari stanari njegovog naselja Grbavica dočekali kao najrođenijeg a ne kao nekog ko živi u Beogradu. Odbio je da pjeva na ekavici jer mu to nije maternji govor i ne snalazi se baš najbolje u tom narječju. Privatni život nikada nije isticao u prvi plan i nikada se za njega nije vezao niti jedan skandal mada su mediji junački kopali da ga pronađu.

Na nedavnom koncertu u Zagrebu gdje je pjevao pred 22 hiljade ljudi na binu mu je doletjelo bar dvadeset grudnjaka od vjernih obožavateljki. Ja planiram da pitam komšinicu, majku jednog našeg poznatog košarkaša, da uzmem jedan njen i da ga bacim na binu. Vjerujem da ni najveći šarmer ovih prostora nikad nije vidio toliki broj, marke Rade Kondić (mislim da se tako zove padobranski klub u Zenici).

U svakom slučaju eto mi povoda da i ja odem posjetiti Arenu jer nisam išao gledati otvaranje kada je pjevala ona „ubleha“ iz glavnog nam grada. Karte sam već kupio ali me nemojte pitati na koji način sam došao do njih jer me osoba koja mi ih je prodala zamolila za strogu diskreciju.