Sport

Neki dan sam šetajući Kamberovića poljem ugledao neku sportsku ekipu koja je provodila kondicione pripreme trčeći uz rijeku. Ne znam kojim su se sportom bavili niti koji je klub u pitanju ali sam se sablaznio kada sam čuo riječnik kojim se služe ti mladi ljudi. Spominjale su se majke sa svim onim odvratnim priloškim oznakama za mjesto koje su se mogle čuti nekad samo na tribinama stadiona.

Ne mogu da se ne prisjetim sportista nekada koji su bili tihi i smjerni i rijetko kada nadmeni. Danas neki fudbalerčić potpiše ugovor na dvije tone ćumura i digne nos kao da je potpisao za Real Madrid. Ja sam nekada u košarkaškom klubu Čelik obnašao funkciju tehnika (za neupućene to je nešto kao pomoćni trener). U posebnom sjećanju su mi ostali momci iz generacije rođene '66. i '67. godine. Uz proslavljene asove ovog sporta Zorana Savića i Teomana Alibegovića koji su imali izuzetne sportske karijere a napravili su i značajne karijere u poslovnom životu, tu su bili jako dobri momci koji su dobro igrali košarku a napravili su i mnogo toga u životu. Iz te ekipe izašla su dva doktora - Asim Tarabar i Ivan Barač, jedan profesor doktor na filozofskom fakultetu u Zagrebu - Slaven Jurić, uspješan biznismen u Novom Sadu - Slavko Todorović i mnogi drugi. Svi oni su bili marljivi studenti na svojim fakultetima i igrali su košarku.

U nogometu koji baš i ne kotira kao akademski sport bilo je takođe mnogo igrača koji su završili fakultet. Trenutno mi padaju na pamet Jasko Gradinčić i Svetislav Perduv ali znam da ih je bilo još.

Ipak najčudnija ekipa su mi uvijek bili zenički ragbisti. To su redom bili „zajebani“ momci iz grada koji su sa svojih kvintal težine izazivali ogroman respekt kod svih ljudi u gradu. Bilo bi za očekivati da su ti momci bili oni koji prave nered po gradu ali u zbilji je to bilo sasvim drugačije.Njih je pod uzdom držao prof. Kapetanović koji je uspio napraviti najzdraviji sportski kolektiv svih vremena na ovim prostorima ako ne i šire. Znalo se da ragbisti nemaju para jer niko nikada nije ulagao u taj sport ali Kapetan je uvijek pronalazio neke poslove preko studentskog servisa za svoje igrače tako da su oni pošteno zaradili svaki svoj dinar kojim su plaćali gostovanja. Njihova druženja bi trebala biti najbolja škola za sve sportiste u ovom gradu jer oni nisu bili samo tim nego i van terena su bili odani prijatelji. Mnogi od njih su karijeru nastavili i završili u Francuskoj gdje su listom bili među zapaženijim igračima u svojim klubovima. To je ogroman uspjeh kada znamo da je Francuska liga jedna od najjačih u svijetu. Tamo su igrali Hasagić, Džoni Mandić, braća Barišić, Deljkić i mnogi drugi koji mi neće zamjeriti što ih nisam spomenuo. Ono što fascinira je ne to kakve je sportiste napravio prof. Kapetanović nego kakvi su ljudi ispali.

Danas je sve mnogo drugačije. Mladi koji se okrenu sportu pred očima imaju samo lovu koju bi možda mogli zaraditi dok na svom ljudskom i intelektualnom planu ne rade skoro ništa.

P.S. Naravno, ovo što sam napisao ne odnosi se na sve sportiste nego na većinu onih koji se danas bave sportom.