Edin Karamazov

Ovo je priča o jednom planetarno popularnom Zeničanu. Planetarno da ali paradoksalno - u Zenici ne.

Neuredno razbacane kose, u nekom kariranom kaputu i sa roza rukavicama na rukama iz jednog internet kluba izlazi mi poznata faca. Znamo se više od trideset godina, čak iz osnovne škole. Ni dan danas mi nije jasno kako je on išao u Sestre Dietrich školu kad je stanovao u tadašnjoj Lace Zahirovića ulici (kunem se da ne znam kako se zove sada ta ulica), direktno preko ceste od Čaršijske džamije. Doduše tad se zvao Edin Džananović a sada je svjetski popularan kao Edin Karamazov.

Gitaru je počeo svirati jako rano i što je najčudnije bio je samouk. To ga nije smetalo da već sa sedamnest godina osvoji četiri prva mjesta na gitarističkim takmičenjima. Bio je proglašen najboljim nešpanskim sviračem flamenka. Nestalnog karaktera i duha vagabunda mijenjao je muzičke stilove i prebivališta. Svirao je u Berlinskoj filharmoniji, Bečkom konzervatoriju, Pariškoj Olimpiji ali i na Stradunu, u holovima podzemnih željeznica i po raznim svjetskim trgovima. Prije desetak godina akcent je stavio na lutnju, jedan od najstarijih žičanih instrumenata i upisao je studij u klasi Hopkinsona Smitha, jednog od najvećih autoriteta za taj instrument.

Prije dvije godine snimio je album "Songs from the Labyrinth" sa jednom od najvećih zvijezda današnjice - Stingom sa kojim će 11-og februara u Zagrebu održati koncert.

Tih i samozatajan dođe u svoj rodni grad i prošeće se njime a da niko ne zna ko je zapravo on. Prije dvije godine sjedili smo u jednom čaršijskom caffeu i stol pored nas je sjedio je neki momak sa smiješnom frizurom. Nakon par minuta prošle su dvije djevojke i jedna je drugoj u transu govorila: „Vidi, vidi Šeki Turković“. Sam Bog mi je svjedok da nisam znao ko je taj frajer da bih nakon provjeravanja imena i djela gorepomenutog doznao da ima čak tri ploče snimljene. Da, njega prepoznaju a Edu ne.

Zapitam se ponekad, kuda ide ovaj svijet...?