Rudari

Zenicu najčešće zovu „gradom metalurga“. Po mom skromnom mišljenju tako se najviše nanosi nepravda prema rudarima, ljudima koji su uvijek na margini a koji su zaslužili svo poštovanje naroda koji živi u našem gradu.

Rudnik Zenica se spominje još od davne 1880 –te godine kada je i osnovan. Rudari Stare jame, Raspotočja i Stranjana su se desetljećima brinuli da imamo ogrjev i da ima dovoljno uglja za termoelektrane u našoj regiji. Ja sam možda subjektivan jer su moji djed i oba pokojna roditelja bili zaposleni na Rudniku. Nekim logičnim slijedom i moja malenkost je tamo provela radeći nekih desetak godina.

O rudarima se uglavnom pisalo kada bi bila neka nesreća ili kada bi oborili rekorde u proizvodnji. Nije slučajno da je „heroj rada“ i sinonim za najboljeg radnika bio upravo rudar, Alija Sirotanović. Pokojni Alija je, kao i svi rudari, bio fasciniran likom i djelom bivšeg nam predsjednika tadašnje SFRJ. Još i danas u rudarskim svlačionicama na zidovima stoje velike Titove slike. Posebna priča je bio jedan stari rudar, Ekrem Sivalić zvani Tito. On je sa obje strane rudarskog šljema imao ispisano Titovo ime a na radnoj bluzi je nosio bedž sa njegovim likom. Mlađi rudari su mu često u prolazu psovali „najvećeg sina naroda i narodnosti“ a on bi se na takve psovke uvijek nasmijao. Obzirom da znam kolika je bila njegova ljubav prema njemu ja sam ga upitao da li mu smeta kada neko psuje Tita. On mi reče: „Meni je, bolan, drago. Ljudi psuju samo svetinje, oca, mater, sestru, a nikada nisam čuo da je neko opsovao ove nove - Slobu, Tuđmana ili Aliju. Valja to, bolan, zaslužit'“.

Interesantna je transformacija mladih ljudi koji se zaposle na rudniku. Sa dvadesetak godina izgledaju kao atlete a u penziju odu kao starci, bez obzira što imaju beneficirani radni staž i jako rano odu u mirovinu. Spoj ugljene prašine i znoja njihova lica toliko izbora da rudar sa četrdeset pet godina izgleda kao neki penzić od sedamdeset koji je svoju mirovinu stekao radom negdje u kancelariji.

Iskreno se nadam da će ti predivni ljudi, prljavog lica ali besprijekorno čiste duše, dočekati neka bolja vremena i vlast koja će znati cijeniti njihovu važnost za našu državu.

Sretno vam bilo, „komorati“ moji!