Kina naša zaboravljena

Prije nekih godinu dana iz Sarajeva mi se javio režiser Enver Puška i rekao mi da će organizirati premijeru filma „Ritam života“ u Zenici. Moram se pohvaliti i reći da u tom filmu igram i ja jednu malu ulogu. „Super“, pomislih u sebi sav ponosan što će me moji sugrađani moći vidjeti. Ponos je splasnuo nakon par sekundi kada sam shvatio da mi nemamo kino dvoranu. Zamislite, ovoliki grad da nema kino dvoranu. Grad o kojem su snimljena dva filma („Uzavreli grad“ i „Papirna“) i grad koji je iznjedrio nekoliko značajnih glumaca nema niti jednu kino dvoranu.

Ne mogu da se ne sjetim svog perioda adolescencije i naših kina u koje je bilo milina ići. To je bio poseban doživljaj. Kina „Central“, „Metalurg“, „1. maj“ i ono glavno kino „29. novembar“ su nam pružala neslućena zadovoljstva i upoznavanje sa svim temeljima sedme umjetnosti. Ogromni redovi, nekad čak i po tridesetak metara kada se davao neki od četiri filma Bruce Lee-ja su nešto što je jako teško objasniti ovoj današnjoj generaciji koja jako malo zna o kinu a vjerujem da ih postoji veliki broj koji nikada nisu ni bili u toj ustanovi.

Ne mogu zaboraviti ni one famozne filmove sa jeftinom erotskom tematikom koji su takođe bila jako posjećeni i koji su generacijama mlade učili baznim pojmovima seksualnosti. Bio je tu čitav serijal njemačkih „Istinitih priča“ i danskih erotskih komedija koji su u imenu sadržavali mjesto radnje krevet (Mazurka u krevetu, Rektor u Krevetu i sl.). To postepeno otkrivanje seksualnog mi je mnogo draže i mislim da je bezbolnije od ovog današnjeg vremena kada se na internetu može pronaći milijarda filmića sa ginekološkim pogledom na žene i isto toliko filmova sa bolesno perverznim sadržajem.

U kinima su jako posjećeni bili i filmovi indijske produkcije koji su listom bili patetičnog i izrazito tužnog sadržaja. Jedan moj prijatelj je zaradio „bruku“ love prodajući papirnate maramice tokom prikazivanja istih. Kad malo bolje razmislim i danas ima malo sličnosti sa tim vremenima, i danas nas Indijci tjeraju da plačemo.

U današnje vrijeme ostalo nam je da se molimo Bogu da Neđa - „Tropik“ skupi dovoljno love i da nam što prije dovrši onaj „Skadar na Bojani“ koji je počeo graditi prije ne znam koliko godina na mjestu starog kina „29 .novembar“.

Do tada će nam ostati samo sjećanja na mračne i zadimljene sale i ono famozno: „Zaime, eno je puši u kinu...!“

Za one koji ne žive u Zenici (i za one koji su normalniji od mene i ne gledaju smrtovnice) da kažem da je Zaim, legendarni mršavi čiko iz kina „29. novembar“ umro prije nekih deset mjeseci. Rahmet mu duši.