Masu puta sam čuo kako neko za Staru čaršiju kaže „zanatski centar“. Pitam se zašto je tako zovu kada tamo više nema zanatlija. Ostao je da prkosi vremenu urar čika Ferhat Hadžihajdić. Taj uvijek mirni čiko gospodskog držanja i manira je svjedok propasti zanatskih radnji koje su nekad okruživale njegovu radnju. Umro je stari „Laufer“, bravar kod koga su mnogi popravljali brave i kopirali ključeve. Umro je i stari Kupre, krojač koji je decenijama šio odijela i skraćivao hlače generacijama mladih iz ovog dijela grada. Nakon njihove smrti i zatvaranja još nekoliko zanatskih radnji počele su nizati kafane i kockarnice. Uz častan izuzetak dvije zlatare i net kafea u staroj čaršiji su uglavnom smješteni kafići i slastičarne.
Kockarnice su posebna priča. U krugu od pedeset metara smještene su dvije kockarnice i dvije tombole. Ja sam, priznajem, donedavno bio redoviti posjetilac gorespomenutih „mamipara“ ali je i za moj ukus bilo previše. Poznata je stvar da u zemlji u kojoj je ekonomska kriza cvjetaju kriminal i kocka, ali bilo bi mnogo ljepše da se te kockarnice otvore negdje na periferiji a ne u samom centru grada.
Ne mogu da ne spomenem nove lokale koji puštaju narodnu muziku u kvazi disko ambijentu. Narodna muzika pomiješana sa alkoholom i prigradskim, silnim momcima daje jedan Molotovljev koktel koji svako malo eksplodira i Stara čaršija se sve češće spominje u „crnoj hronici“ naših novina. Nekada oaza mira i okupljalište urbane raje sada je poprimila ambijent objekata na autobuskoj stanici.
Već nekoliko noći uhvatim sam sebe kako očajnički tražim mjesto da popijem kafu u nekom ugodnom društvu ali ne pronađem nikoga od ljudi koji su do prije par godina tu bili redovno. Sad su svi vjerojatno u tržnom centru ili negdje na periferiji sklonjeni od ruralne atmosfere koja se odomaćila u čaršiji. Ja sam inertan i spor kada sa u pitanju mijenjanja navika tako da sam izgleda ostao zadnji, kako ono stari kažu „da ugasim svjetlo“.
Pa da,i onda se ja cudim kad me pitaju zasto uvijek sjedim u istom objektu na kafi,sa istim ljudima,i zasto zivim 'penzionerski'?Pa valjda zato sto hocu svoju kafu u miru da popijem,sa finim drustvom,a bez pancirke i sljema na glavi...Ista se stvar desava u svim gradovima,ne samo u Zenici,nazalost. Bas si kvalitetno i plasticno opisao situaciju...mada mozda je bolje bilo ne napisati,i onako je situacija za No comment...
ReplyDeleteMoja prva sjećanja tzv. Zanatskog centra vezani su za pogled na taj trg, Trg Osljobođenja, sa četvrtog sprata Feroelektra. Kao dijete obožavao sam promatrati ko prolazi, odlazi, parkira, igra nogomet i po belaju gubi loptu na krovu prolaza u kojem se sada nalozi Čika Ferhatova sahađijska radnja. Mirisi koji su se širili iz pekare Salčinović su izazivali glad čak i kad sam bio sit. Što se tiče uočavanja ko dolazi, svaki dan negdje oko tri i petnaest popodne sam bio presretan kad ugledam staru Simku, i nešto kasnije Jettu i kad se pomole moja mama i rahmetli tata. Po običaju, taj osjećaj radosti se pretvori u paniku, jer obično bih morao da barem malo počistim rusvaj koji sam napravio u stanu. Naravno, u tim davnim vremenima, Zanatski centar se sastojao od Stare čaršije, parkirališta i jednog manjeg trajnog gradilišta na kojem smo se igrali kao djeca. Nešto kasnije, taj isti pogled mi je omogućavao da vidim ko je pred Žiletom, tako da sam uvijek bio zadnji na dogovoreni sastanak pred tim legendarnom establishment-om našeg grada - nikad se nismo sastajali U Žiletu, jer po tradiciji svih kafića, u Žilet se moglo tijesno smjestiti pet duša. Nakon nekog vremena, pojavila se nova Stara čaršija koja je zaklonila pogled na Žilet. Sa dolaskom novog centra nekako sam i ja prestao da gledam sa balkona. Možda je tome nešto pridodao pogled na kockarnicu i treštanje nešto meni manje dragih ritmova i rifova (ako se isti mogu nazvati rifovi). Negdje za vrijeme rata se preselimo na Talića brdo i tako se ja trajno rastajem sa tim meni jako važnim pogledom na Staru čaršiju. Damire, hvala za ova sjećanja.
ReplyDelete