GAD

Svi koji me malo bolje poznaju znaju da ja nikad ovako javno za nekog ne bih rekao da je GAD. Ipak, ovaj moj dragi prijatelj se upravo tako predstavlja.

Gusak Ante Dragutin - uzevši prva slova njegovog i očevog imena i prezimena, dobijate famozno GAD. To definitivno nije njegova karakterna osobina. Džaba sam ja sav ovaj uvod pisao kada ga svi u gradu znaju pod nadimkom Gule.

Sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća u Zenicu je iz Posavine (nisam siguran ali mislim iz Dervente) sa roditeljima doselio mladi Gule. Ovo „mladi“ nemojte shvatati doslovno jer niko ne zna koliko on zapravo ima godina. U šali sam znao reći da je njegov rodni list izgorio kada se zapalila Vavilonska kula kao i da je Gospa u prvoj posjeti Međugorju vidiocima (da, upravo se tako nazivaju oni koji su je „vidjeli“) uputila samo jedno pitanje: „Gdje je Gule da mu kažem da ove godine slavimo dvije hiljade godina mature?“

Vjerojatno samo on zna kako je sačuvao tijelo i duh tako da sad izgleda identično kao onda kada sam ga prvi put vidio a to je bilo prije 28 godina. OK, malo se smežurao i ima kožu za dva broja veću od lica ali i dalje izgleda isto.

Gule je svjetski putnik kakvog Zenica nije dala a sumnjam da će ga uskoro i dati. Živio je u svim svjetskim metropolama i ostavio je traga u njima. U Londonu ima sedamnaestogodišnju kćer, u Heidelbergu ima sina od 36 godina. Ko zna gdje još ima potomaka obzirom na burni život koji je vodio. Devedesetih godina se vratio u Zenicu i ostao u njoj do dana današnjeg uz ljetnje izlete na Hvar i u Dubrovnik. Tamo ima razgranatu mrežu prodaje ekskluzivne bižuterije. U praskozorje ratnih sukoba u Zenici zapitah ga zašto se baš sad vratio a on mi je sa nezobilaznim osmijehom na licu rekao: „Jebo čovjeka koji nije rat proživio“.

U ratu je kupovao i prodavao knjige i stripove i došao na ideju da otvori prvu stripoteku znakovitog naslova TNT. To mjesto je bilo oaza kulture i urbanog života za sve nas koji smo se muvali po gradu tih blesavih godina. Nerijetko smo zore dočekivali u tom „štakorniku“ jer se nismo smjeli kretati u vrijeme policijskog sata.

Tu sam upoznao jednu vitalnu staricu, pokoj joj duši, i nisam bio uopšte iznenađen kad mi se predstavila. „Ja sam Eva“, rekla je. A ja sam mislio da se mama ovako starog Guleta jedino tako može i zvati.

Jednostavan i pristupačan sklopio je i mnoga poznanstva na Hvaru i nisam se iznenadio kada sam čuo gradonačelnika Hvara kako ga svojataju kao „fetivog“ (domaćeg) Hvaranina. Tamo se druži sa kremom Hrvatske (Stefan Lupino mu je partner u poslu) a ovdje je samo tihi simpatični čikica koji maltretira konobare sa specijalnom toplom čokoladom. Generacije i generacije je matori ispratio a mnoge je i na pravi put okrenuo.

Na kraju mu samo mogu poželjeti: „DOBAR VJETAR U LEĐA ALI NAM SE OPET VRATI!“