Moj grad Zenica

Htio sam danas napisati jedan skroz pozitivan post i to o gradu kojeg smatram svojim i u kojem živim. Znam da uopšte nije teško nabrojati milion mana ovog grada i znam da svako od nas ima bar 1000 stvari koje mu smetaju.

Više se mrznemo nego što nam je toplo jer “Grijanje” i “Mittal” vrše svakojake eksperimente nad nama. Heroj je svako ko pokuša udahnuti „punim plućima". Raspadaju nam se škole (a vjerovatno i obdaništa) u koje idu djeca. Pancir će nam uskoro (zajedno sa gas maskom) postati obavezan dio garderobe. Drogu možeš kupiti na svakom ćošku (skoro su je počeli prodavati na tezgama na pijaci). Pijaca, hamelj i krkanluk su nam u obilježja glavne ulice u centru grada. Puno je nezaposlenih a ne postoji ni Omladinski dom u kome bi mladi ovog grada mogli kvalitetno provoditi vrijeme. Sport nam polako zamire i odumire. Glavne zvijezde grada su uglavnom oni što voze skupa auta, parkiraju gdje hoće, policija im ne nađe oružje u racijama i česti su posjetioci Sudova u kojima rijetko kad budu osuđeni.

Svi to znamo, je li tako? Ja sam htio napisati jedan pozitivan post o Zenici, nešto kao da sam sebi odgovorim na pitanja – šta je to dobro u ovom gradu i zbog čega je bolje biti ovdje nego negdje drugo. Nakon te samom sebi zadane teme sam pomislio kako bih umjesto toga radije negdje iskopao nekih 10 metara kanala.

Činjenica jeste da ovaj grad ima svoje ljepote. Imamo prelijepo Kamberovića polje, pluća ovog grada koje ima malo koje mjesto u BiH (a i šire). Grad je takve veličine da uvijek možete svugdje stići pješke za nekih maksimalno 30 minuta. Imamo najljepše pozorište, pardon – zgradu pozorišta. Sad imamo i dobar Shopping centar a i dva dobra hotela. Stadion nam je malo ohrndan ali s obzirom koliko gledalaca dolazi i šta gleda – dovoljno je i to. Imamo Smetove, prelijepo mjesto. Ko ima volju može sebi priuštiti finu šetnju do gore, ko nema volju a ima auto – isto tako.

Imamo svašta nešto za početak. I to dobar početak. Da li je sve to dovoljno za jedan normalan život dostojan čovjeka? Sve češće razmišljam o tome da li Zeničani ostaju u Zenici zato što im je tu dobro ili zato što nemaju gdje otići? Iskreno, kad na vagu stavimo prednosti i mane ovog grada nekako sam sve više ubijeđen u to da je u pitanju ovo drugo. Sve više mi se čini da smo svi mi - Zeničani neka vrsta taoca u vlastitom gradu. Tu smo jer nemamo neku pametniju i bolju alternativu. Ili možda nemamo petlju da probamo naći za sebe nešto bolje.

Kako reče jedna meni draga osoba na pitanje kad će roditi dijete – da li je pošteno prema tom istom djetetu roditi ga ovdje i „osuditi ga" na život u gradu u kojem će primiti stotine injekcija zbog bronhitisa, možda astme ili ne daj Bože nečeg goreg. Ona misli da je to sebično. A ja se sve više bojim da je možda u pravu. I pitam se da li će se nekad nešto promijeniti? Da li će nekad neko iskoristiti ove prednosti koje imamo i pokušati ukinuti mane. Pa da ne moram 10 dana razbijati glavu o tome kako da napišem pozitivan post o svom gradu. U kojem nisam rođen ali sam već toliko dugo tu da se mogu smatrati Zeničaninom. Pravim i originalnim.

A isto tako ne mislim da pripadnost nekom gradu stičeš rođenjem jer – Zeničaninom se postaje.