Stare Zeničke porodice

Skoro svaki dan sam izložen paljbi pitanja mojih prijatelja i osoba s kojima ispijam jutarnje kafice kada ću napokon početi pisati o starim Zeničkim porodicama.

Čitao sam neki dan da pojedini gradovi kada biraju gradonačelnika obavezno zavire u njegovo porodično stablo da bi našli potvrdu da je njihov budući prvi čovjek pet generacija stanovnik tog grada.

Kod nas bi to bilo jako teško jer ne postoje baš zvanični dokumenti kako bi se to provjerilo. U pisanim dokumentima od sredine 19. vijeka stoji da je Zenica bila nastanjena oko fabrika i po mahalama gdje su ljudi živjeli od zanatstva, trgovine i poljoprivrede.

U dugom nizu decenija u najvećoj čaršijskoj mahali žive ove porodice: Čaršimamovići (posjednici zemlje od Bilinog polja do Željezare i posjeda u sadašnjem centru grada), Talići (po njima se i danas jedna mahala zove Talića brdo), Drine (doseljenici sa Drine, vlasnici Kamberovića polja), Haramandići (posjednici Zemlje u Vražalama i Bijelim vodama), Mutapčići (trgovci i vlasnici zemlje na Jaliji), Salčinovići (trgovci), Kaknje (zanatlije), Husremovići, Kratine te Begići. Poznati su i Ekinovići, Grahići, Mujkići, Osmanići, Kulovići. U mahali Kočeva, drugoj po veličini živjelo je staro i imućno stanovništvo Čamdžići (posjednici zemlje u Blatuši), Arnauti (zanatlije i trgovci), Babahmetovići (zanatlije), Čolakovići (posjednici zemlje), Džampe, Islambegovići, Kučukovići, te Mehmedovići, Mulahasići, Omerspahići, Serdarevići, Tarabari. U trećoj mahali - Sejmenu, živjele su stare trgovačke familije: Imamovići, Begagići, Tatarevići i Sarajlići. Uz to su postojale tri manje mahale kao što su Lonđa, gdje žive Šestići, Vojvodići, Uzunovići, zatim Trgovište gdje žive Brdarevići, Baručije, te Krehići, a ima i ulica Zukići gdje su živjeli isti. A u Perifernoj mahali Odmut živjele su porodice koje su se bavile zanatima: Opanovići, Hodžići, Skopljaci.

Uz muslimansko stanovništvo u jezgru čaršije susrećemo i srpsko stanovništvo od kojih su poznati trgovci Jeftići (trgovci voćem i kožom), Damjanovići (trgovci i sudski glasnici), Čupovići (poduzetnici, čuvena Čupovića kolonija), Lukići (mehandžije), Ristići (zemljoposjednici). Hrvatsko stanovništvo se doseljavalo sredinom XIX stoljeća i napravili su crkvu Sv.Ilije 1866.g. na ulazu u grad uz potok Mokušnice. Prvi doseljenici su porodice Rosića i Nikolića. U atar Kamberovića polja naseliće se katolici iz Dalmacije i osnovati selo Crkvice. Od poznatih Jevrejskih prezimena tog doba izdvojio bih Atijas (vlasnik parnog mlina u blizini željezare), Karlo Weresta (vlasnik livnice sivog željeza), Vajs (štampar), Montiljo (tvornica likera), Trinki Ozmo (poduzetnik), Danon Finci i Levi (trgovci), Josip Veresta "Pepi” (zemljoposjednik).

U Hadžimazića kući je 1878.g. austrijski general Filipović donio odluku o obustavi vojnih operacija i mirnom preuzimanju vlasti. Monarhija se ovdje pojavljuje kao okupator, poslije kao kolonizator, a u suštini kao beskrupulozni eksploatator. Oni su tada u Zeničku regiju poslali mnoštvo fabrikanata, činovnika, preduzetnika i trgovaca iz Ugarske, Čehoslovačke, Njemačke i Italije. Iz tog perioda potiču i ova nerijetka zenička prezimena: Hrdlićka, Potušek, Kremer, Brankalioni, Černi i sl.

Nekom će možda ovaj post biti podosadan, nekom pak zanimljiv ali sam osjećao ogromnu potrebu da napišem ovo jer mnogi od Zeničana vole potezati priču kako je njihovog dede pradedo bio neko i nešto a ovdje vidimo da je prije stopedeset godina ovdje bilo manje od 2000 stanovnika. Ko zna - možda je stvarno svako od tih koji su mi pričali imao dedu među njima...?